Nakon xy godina sam, napokon, uspjela doživjet' božićne blagdane gotovo nalik onima u djetinjstvu. Nakon, ne brojim kol'ko vremena, uspjela sam dohvatiti onaj osjećaj Božića kojeg su nam u Zagrebu tako naprasno oteli. Napokon, nakon dugog niza godina uživala sam u tišini mirisa koje donosi Božić a upravo mi je Virovitica to sve dala. Bez da sam je ikaj tražila.
Zagreb "na dozu"
Bez agresije po ulicama, gužve, buke, žurbe i povampirenih sugrađana koji ispune zagrebačke ulice u prosincu, prvi Božić u Virovitici bio je prvi, nakon mnogo godina, kojeg sam proživjela a ne preživjela. U dućanu u kojem sam svojoj kćeri došla kupiti dar, tek nekoliko dana uoči Božića, prodavačica je imala odmah vremena uslužiti me i kupovina nije trajala dulje od nekoliko minuta za razliku od zagrebačkih trgovina gdje vam agresivni čekači u redu pred blagajnom prijete spremni skočiti vam za vrat ukoliko vam se omakne da se drznete pitati prodavačicu išta preko reda. Prilikom šetnje Viroviticom, ni u jednom trenutku nisam čula škripu guma, svađu vozača, sumanuto trubljenje ili uopće zvuk motora automobila koji brzo vozi - ovim je gradom vrijeme tih dana teklo kao i uvijek; jednako sporo, jednako tiho i bez ikakvog stresa. Zagrepčanka kakva jesam, sa urođenim ludilom žurbe i nadrkanosti, otišla sam do Zagreba po dozu svega toga i provjeriti je li se, možda, zrakom bar, ovaj mir iz Virovitice proširio do tamo i je li se, možda, Zagreb promijenio? Već izlaskom iz vlaka mi se povećao krvni tlak i bilo mi je jasno odmah - dulje od pet sati nebum ovdje. Otkako smo postali zagrebački Mikeši, naime, Zagreb "uzimam" strogo dozirano. Ipak, odlučila sam prošetati gradom i doživjeti seljački vašar zvan "Advent u Zagrebu", upiti njegovu šabanicu i mirise, dobiti dozu adrenalina živčanoće voljenog mi asfalta ali sa virovitičke distance. Taj sveopći sajam seljačije, naime, vole svi osim nas vječnih šminkera Zagrepčana. Hodanje po Gundulićevoj, Ilici, Zrinjevcu ne mogu nazvati šetnjom jer se osjećate kao u igrici i ukoliko ne izmičete šetačima sa svih strana i iz svih smjerova, završite kao u fliperu - izbijeni. Ramenima ili cekerima ili torbama, tak' svejedno. Pogled na niz automobila koji se ne miču s mjesta i svako malo trube jedno drugome izmamio mi je osmjeh na lice jednako koliko i more ljudi na Trgu koje se probijalo kroz štandove jer sam u džepu svo vrijeme imala kartu za bijeg, kartu za "Podravku" u pol šest koja kreće s perona 2a.
Kako je Bandić ukrao Božić
A još se dan danas sjećam onih divnih Božića u Zagrebu kada mi na pamet ne bbi palo da budem iigdje drugdje nego u mom sjajnom gradu koji bi utihnuo pod debelim snježnim pokrivačem a jedina svjetla u gradu bila su ona ulične rasvjete i iz toplih domova Zagrepčana. Sjećam se mirisa i ugođaja šetnje nekada praznim i tihim ulicama i trgovima koje bi pratio tek zvuk škripanja snijega pod čizmama i tu i tamo pokojeg tramvaja i automobila. Sjećam se tih dana kada je Zagreb imao snježni Božić i mir, a onda su došli - oni.I Božić je postao bljuzga sa bar-kodom i prenapuhanom cijenom, zbog njega i njegovih. Naime, od mnoštva poštenih, pametnih, kulturnih i vrijednih ljudi koji su kao prognanici i izbjeglice devedesetih godina, silom prilika, svoj novi dom našli upravo u Zagrebu, nametnuli su se i istaknuli upravo - najgori. Amnestirani kriminalci regrutirali su se u obiteljske klanove te preplavili moj grad drogom, prostitutkama, ukradenim automobilima i oružjem. Oni koji nisu bili vični takvom "poduzetništvu", svoje su "obrte" razvili u kamatarenju i kockarnicama a "vizionari" među njima učinili su najgore - pokupovali diplome bosanskohercegovačkih fakulteta i pozapošljavali se po gradskim uredima. Da, da - šminkerski Zagreb je još početkom devedesetih počeo gubiti svoj miran, tihi Božić koji se godinama topi kao onaj bijeli pokrivač koji je nekoć ulijevao spokoj u duše njegovih stanovnika. Bljuzga silom nametnutih navika potpuno različite kulture šibicarskog ponašanja preplavila je moj grad a Božić se polako počeo kriti u kutke domova sve malobrojnijih Zagrepčana čije krovove danas rijetko prekrije snježni pokrivač a mirise kolača zamijenili su oni ćevapa i kebaba.
Turski šatori i parfem umjesto sapuna
Božić je u Zagrebu, danas, cajkaški proizvod kiča na prenapučenim ulicama sa napuhanom cijenom, bukom, gužvom, light-show žicama i gomilom, gomilom smeća koje ostaje kao podsjetnik kako Zagreb nema riješeno odlagalište i reciklažu tog istog smeća. Imenovanje tog narodnjačkog vašara najboljim Adventom Europe, sjećam se, odmah smo usporedili sa onim kada je Miroslav Kutle 1992. nagrađen Zlatnom kunom kao menadžer godine. Bezbrojne lampice omotane oko svakog stupa, isprepletene žice po središnjem trgu na koje se stalno popikavate ako gledate ispred sebe a ne o pod, cijene koje veze nemaju sa mozgom, bijeli šatori koji izgledaju kao da ih je turska vojska postavila, skijanje od Kaptola do Manduševca i na brzaka pofarbani bijeli štandovi ispunili su svoju vašarsku svrhu potrošačkog ludila i dovukli svakoga tko je spreman platiti prenoćište u sve brojnijim hotelima u Zagrebu u isto vrijeme dok se škole, bolnice i vrtići raspadaju od neodržavanja. Nove generacije doseljenih pripadnika obiteljskih klanova iz susjedne države, su tako, eto, danas postale pročelnicima Ureda Grada sa kupljenim diplomama u džepu i nimalo znanja u glavi pa manifestiraju nov, suvremen pristup nametanja vlastite vizije grada koji će im uvijek, takvima, biti domaćinom a ne domom. Jer uzalud vam parfemiranje kad nemate sapun doma. Sve, sve se danas srondalo na cijene sa zarez 99 lipa, imperativom poznanstva sa kumom svih kumova Bandićem i obmanom kako ste "uspjeli" ako imate VIP akreditaciju za Snježnu kraljicu na Sljemenu bez obzira je li vam IQ jednak temperaturi snijega.
Izniman je gušt, stoga, bilo otići, ući na peronu 2a u vlak koji je bio pun iskrenog smijeha, veselja i one čiste radosti brojnih Virovitičana koji su išli doma za blagdane. Neopterećeni darovima i punih srca jer će uskoro vidjeti svoje voljene, Virovitičani su svojom jednostavnom srdačnošću učinili da je cijeli vlak bio pun prijateljstva, topline i ljubavi i zahvaljujući kojima sam, nakon sto let, imala prvi put' onaj topli, divan osjećaj mirnog Božića. Čak je i snijeg pal.
Hvala vam, ljudi, nevjerojatni ste.
voli vas vaša
zagrebačka novinarka
