Zvanje hitne i obrada ruke koja je pukla na tri mjesta bili su novi slijed događaja. Sve to skupa njemu nije bilo toliko strašno koliko pomisao da je kraj školske godine i da otpadaju sve ljetne aktivnosti. No u tome je bilo nešto i poučno za njega. Naučio je da se ruka sastoji od jedne kosti iznad lakta do ramena i dvije kosti od lakta do zgloba. On je te kosti uspio slomiti na tri mjesta.
Muke po „avionu“ – kako su nazivali zagipsanu cijelu ruku tek su počele sa oticanjem ruke. Svrbež je bio toliko jak da se morao snaći sa maminim štrikaćim iglama pokušavajući ih zagurati ispod i smanjiti potrebu za češanjem. Hodao je čitavu noć sa tim iglama po sobi.
Dani u tom stanju činili su se toliko dugima da je jedva dočekao odlazak u bolnicu na oslobađanje ruke. Nada da će preostalih petnaestak dana ljetnih praznika provesti slobodan i igrajući se sa djecom, istopilo se ubrzo kao lanjski snijeg.
Pred dolazak jeseni, ljudi su nabavljali drva za ogrjev. Pililo se, cijepalo i unosilo u podrume.
Među njima bila je i Davorka, to jest njezini roditelji. Djevojčica je bila tiha patnja cijele njegove družine i svi su bili spremni priteći u pomoć.
Zlatko je silno želio biti jedan od njih jer je ona bila i njegova tajna simpatija. Igrom sudbine, Davorka se u odrasloj dobi doista i udala za jednog od tih „pomagača“.
Samo prije jednog dana medicinski brat skinuo mu je gips. Ruka je još bila slaba, no on bi zgrabio pokoju cjepanicu i nosio. Jedna poveća mu je iskliznula iz ruke i pala ravno na mali nožni prst. Otac ga je unatoč tome prisilio da obuje cipele i ide u školu. Nakon nastave, sva djeca su otišla kući, a on je ostao sjediti u klupi. Naime, noga je otekla i pocrnila a on se nije mogao pomaknuti. Večer je padala i zabrinuti otac krenuo je u školu. Našao ga je kako sjedi sam u razredu. Tada je shvatio da je stvar ozbiljna. Odvezavši ga u bolnicu, medicinski tehničar, koji mu je samo prije jednog dana skinuo gips, napomenuo je da se odnekud poznaju. Morao je razrezati cipelu da bi je skinuo.
Opet je bio u gipsu. Slomljena je bila mala koščica na pola, a duga je svega 1cm, na malom nožnom prstu.
Nakon tri dana shvatio je da ne može tako funkcionirati. Pomagao se sa štakama a to za njegovu prirodu nikako nije bila olakšavajuća okolnost. Otišao je u bašču, uzeo škare za obrezivanje voća i razrezao gips i bacio ga onako kako je vidio da to rade u bolnici. Mama nije mogla ništa reći jer je znala koliko je tvrdoglav i uporan u svojim zamislima. Naprosto ga je ostavila sa svojim problemom.
Zlatko je imao svoje čvrsto „ja“ baš poput svakog djeteta koje nikada ne razmišlja o posljedicama, i nastavio svoje istraživačke pohode šepajući. Najviše se volio zavlačiti i provlačiti kroz napuštene zgrade ili tek poluizgrađene.
