Gledam neko veče neki, da izvinete, srpski film, srećom titlovan na naš jezik. Pa sam skoro sve razumio. Mi smo naše probleme riješili ”Deklaracijom o zajedničkom jeziku”. S pucanjem i pjevanjem. Jedino smo zaboravili to poručiti braći unutar EU, pa se u švedskim bibliotekama i kursevima materinjeg jezika jezik kojim se služimo naziva i BKS. Prihvaćaju Šveđani, naravno, hrvatski jezik kao jedan od EU jezika, ali ga često, u praksi označavaju i kao BKS (bosniska, kroatiska, serbiska) i opisuju kao formu južnoslavenskog. Oni su svoju „Deklaraciju“ sa susjedima riješili još onomad i odlično se razumiju i s Dancima i Norvežanima.
Da bi svojim građanima dočarali specifičnosti skraćenice BKS upotrijebljen je jedan zanimljiv primjer iz kojeg proizlazi da je najveći i jedini problem s ovom formulacijom ekološki. I to ne u Zagrebu, Sarajevu ili Beogradu, već, nećete pogoditi – Jeruzalemu. U rečenici koja ilustrira razliku među jezicima stoji:
Hrvatski – glede ispušnih plinova i zagađivanja zraka u Jesruzalemu, bilo bi potrebno poduzeti mjere sigurnosti.
Bosanski – u pogledu ispušnih gasova i zagađivanja zraka u Jesrusalemu, bilo bi potrebno preduzeti mjere sigurnosti
Srpski – u pogledu izduvnih gasova i zagađivanja vazduha u Jesrusalimu, bilo bi potrebo preduzeti mere bezbednosti
I mada je, dakle, jasno tko zagađuje zrak Šveđani nas zbunjuju i odabirom nastavnika materinjeg jezika. Sreo sam Anu, iz Banja Luke, koja predaje i bosanski i hrvatski i srpski.
Pa kako ti to uspjeva? – pitam je.
Lijepo! Nitko od toga ne pravi pitanje! Imam čak nekad i braću koja idu na različite jezike.
I Ana misli da je u Jeruzalemu jako zagađen zrak.
A ni vazduh im nije najčišći.
