Banner
HAK: Kolnici mokri
DHMZ: Oblačno, povremeno s kišom
Za dva vanjska člana Vijeća za provedbu Kodeksa ponašanja 24 prijave
U Hrvatsku stiglo novo cjepivo protiv dominantnog omikrona
Na Zeljarijadi u Vidovcu predstavljena rekordna mega sarma dugačka 1.501 metar
DHMZ: Narančasto upozorenje na količinu kiše te jake udare vjetra
Nekoliko stotina mladih liječnika zatražilo hitnu reformu zdravstva

  Doba propasti

Zadnja prilika

  Tibor Žukina           17.12.2012.         1602 pogleda
Zadnja prilika

Doba propasti,  roman u nastavcima
III. Poglavlje:Zadnja prilika
(25.12.2032.)

Premda se osjećao kao da ga je tek nedavno zadesio razorni strujni udar i da je njegov oporavak tek sada počeo, Čovjek se probudio iz duboke nesvjestice tek nakon dva duga dana, ležeći ponovno onako bespomoćno i zbunjeno kao kada se prvi puta zatekao u tuđini neshvatljive letjelice. No ovoga puta nije trebalo proći puno vremena da se njegova spoznaja razbistri i u njemu ponovno razbukta onaj isti gnjev i poriv da se zadnjim sredstvima bori protiv nepravde. U njegovim se mislima više nisu rojile želje za bespovratnim nestankom, smrću i nepostojanjem niti je sumnjao u kojem se svijetu i u kojem obliku sada nalazi njegova svijest. Ipak nije napinjao  svoje  mlitave udove kao prvi puta kad se probudio iz teškoga sna jer već je znao da je svaki otpor protiv nadnaravnih bića uzaludan, a samo saznanje da iz njegovog tijela nadmoćni neprijatelji još nisu istrgnuli dah života pobudila je u njemu slutnju da  je itekako potreban izvanzemaljskom narodu koji ga je iznenada i prisilno odveo u nepoznate daljine, spasivši ga od sigurnog kraja.

-Zašto me jednostavno niste ubili? Što želite od mene? Ako ne mogu dobiti pravdu koja mi pripada, onda mi barem objasnite svoje namjere!- nastojeći obuzdati  tek blago oslabjelu mržnju, podigne čovjek svoje teške kapke i obrati se mutnoj zelenoj prilici koja je ponosno i bahato stajala nad njegovim slabim tijelom položenim na dugački ležaj načinjen od glatke crne gume. U mnoštvu krupnih smećkastih plikova neskladno raspoređenih na tankom i ispijenom licu grotesknog i zdepastog stvorenja poteklog iz nepojmljive dubine svemira, sjajile su jarke i blještave crvene oči, a   široka  i iskrivljena usta prožeta  gustom bijelom sluzi počela su ispuštati hrapave i grube zvukove koji se uskoro pretvore u potpuno razumljive riječi.

-Nećemo dopustiti da tvoja sudbina tako lako završi. Tvoje teške borbe nisu niti blizu kraju.- zagonetni je glas zvučao istovremeno zaštitnički i zastrašujuće, kao da želi nižem biću ponuditi savezništvo , ali istovremeno se moglo naslutjeti da iza maske djelomične ljubaznosti stoje krive i zakašnjele namjere.

-Što još trebam proživjeti da dokažem da sam dostojan. U propalom ekonomskom sustavu bio sam mali i beznačajni čovjek. Uvijek sam se morao krvavo boriti i za najmanje želje. Onda je došao neizbježan kraj svijeta kakvog smo poznavali. Godinama smo se mučili zbog nestašice neophodnih resursa. Morao sam napustiti vlastitu obitelj dok su oko mene svi nestajali. Sad kad je sve propalo vi još mislite da se može nešto poduzeti!- sva srdžba i bijes što ih donedavno nije bio u stanju obuzdati sada su gotovo presušili te je Čovjek počeo odavati sve neslavne tajne o svom nelagodnom životu, dok mu je dušu polako preplavila melankolija i nostalgija za povoljnijim dobom kojeg se više niti nije mogao sjetiti. Slušajući njegove iskrene ispovjedi, natprirodno je biće bilo iznenađeno tim nevjerojatnim žarom, snagom i bistrinom koja postoji u umovima naizgled nižih i manje vrijednih bića, ali još se nije posve sažalio nad svojim nekadašnjim neprijateljem, tako da strogoća u njegovu glasu još nije jenjavala.

-Ne možeš uvijek ti odlučivati o svemu! Ne smiješ odustati čim ti se život učini besmislenim jer ne postojiš samo zbog vlastitog dobra.- mistične su opomene zvučale posve zbunjujuće i doimale su se sasvim nelogičnima jer Čovjek je bio uvjeren da nitko od pripadnika njegove vrste više ne postoji pa zato njegova muka nema više komu služiti.

-Mislio sam da nemam više kome pomoći. Učinio bih sve za preživjele, ali sve je propalo i moji saveznici su već nestali.- u početku se zapanjeni čovjek smireno i tiho opravdavao dok su njegove riječi zračile beznađem, no zjenice mu se iznenada prošire, a dotad sitne i umorne oči postanu krupne i nepomične , sipajući neprekinuti  luđački pogled pun bijesa u odvratno lice zagonetnog bića.

-Ne mogu vjerovati da sam bio tako naivan. Vi ste najmoćniji ljudi svijeta koji su godinama bezobzirno i pohlepno zgrtali ogromno bogatstvo. Pobjegli ste sa Zemlje koja je propadala i ostavili običan puk da umre od gladi o žeđi. Spoznaja da smo bili posljednji preživjeli bila je samo laž, a vi ste na najgori način prevarili čovječanstvo. Bez imalo krivnje ste otišli živjeti u daleki svemir u svojim luksuznim i prostranim letjelicama!- njegovu svijest obuzme snažna i neopravdana psihoza, a tek blago pobuđene slutnje Čovjek je sam pretvorio u neizdrživu istinu koja ga je dovela do ludila. Napevši šake toliko snažno da mu se na rukama pojaviše široke plave žile, on ustane s ljepljive gumene ploče  i hitro krene prema prvom čovjekolikom biću koje mu se ukaže pred očima, bivajući spreman pod svaku se cijenu suprotstaviti najmoćnijem sloju čovječanstva kojem je oduvijek zavidio i koje ga je oduvijek činilo tek običnim, ništavnim čovjekom. No oštre i umirujuće riječi gospodara letjelice odmah su ga natjerale da su pokunjeno zaustavi i pun stida opet mirno sjedne na svoj mekani ležaj, kako bi izbjegao bespotrebne sukobe i saznao još vrijednih pojedinosti o svojoj sudbini.

-Smiri se i poslušaj me! Mi jesmo bića slična čovjeku, ali nismo iz vašeg svijeta.- začuvši  taj hrapavi glas, Čovjek zastane pun oklijevanja, i dalje gnjevno motreći začuđenog člana posade koji je gotovo postao žrtva njegovog neočekivanog ludila.- Novac za nas nikada nije niti postojao, a  svijet iz kojeg dolazimo uopće ne cijeni resurse čovječanstva jer ionako posjedujemo beskrajne količine svega što nam je ikad bilo potrebno.- izvanzemaljsko biće hladno i staloženo poput robota, čije su duboke oči uvijek bliještale istim crvenim sjajem, uspjelo je svojim razumnim objašnjenjima natjerati Čovjeka da se okrene, a ubrzo su ga glasni zvuci zagonetnog  govora poput moćne mantre vukli sve dalje i dalje, dok su mu se zjenice postupno sužavale i oči polako postajale opet onako umorne i snene.

-Moraš shvatiti da si uistinu jedini preživio užas koji je zadesio tvoju civilizaciju i da te to čini nezamjenjivim i odabranim pripadnikom ljudskoga roda. Bića iz tebi strane dimenzije znaju me kao  Apsolutnog i upravo ja sam pozvan da te izbavim u posljednjem trenu i predodredim za nešto što nitko drugi ne može učiniti- dostojanstvene i uzvišene riječi nevjerojatnog bića koje mu je pružilo zadnju priliku natjerale su Čovjeka da prihvati svoju  sudbonosnu ulogu i pokuša dokučiti njene krajnje razloge.

-I dalje mi nije jasno zašto sam toliko važan tvojoj vrsti! Nikad u životu mi nije bila pružena velika i značajna prilika. Oduvijek sam bio prisiljen zadovoljiti se gotovo prosječnim životom. Nije mi bila podarena niti pamet kojom bih mogao učiniti velike stvari niti bogatstvo kojim bih mogao barem malo promijeniti svijet. Bio sam zakinut od samog početka i zato ne mogu vjerovati da bi mi itko povjerio tako važan zadatak.- u Čovjekovoj duši ponovno je rastao očaj, nezadovoljstvo i zavist prema onima koji više niti ne postoje, ali su bez posljedica proživjeli nezasluženo lagodne živote. Pred njegovim su očima počele izvirati slike genijalaca koji su svojim doprinosom ostvarili besmrtnu slavu i utjecajnih bogataša što su svoje interese usadili u samu srž ljudskog društva, a sjećanje na bezbrojne neostvarene želje da se makar izdaleka približi njihovoj snazi bilo je jače čak i od sreće koja se u njemu rasplamsala kad mu je konačno dana prilika da dokaže svoju vrijednost.

-Još možemo spriječiti propadanje ljudi  i zaustaviti nepravdu koja vas je polako uništila, samo trebalo pomoć nekog od vas tko će biti u stanju ispraviti neoprostive pogreške i polako vratiti smisao koji je nestao prije puno desetljeća. Vrijeme je da ti pokažem svoje pravo obličje!- dok ga je zapanjeni čovjek izgubljeno gledao, znajući da čak niti najnaprednija društva nisu u stanju vratiti vrijeme, groteskni plikovi polako počnu otpadati s njegovog hrapavog zelenog lica, pretvarajući se u ništavilo čim bi dotakli tvrdo i hladno kromirano tlo. Sva koža Apsolutnog dosad se doimala punom teških ožiljaka, rana i opeklina, no sve njene odvratne nepravilnosti počele su ubrzano blijediti, a nečistu boju močvare polako je zamjenjivala gotovo savršena nijansa blago potamnjele ljudske puti , dok je na ćelavoj izobličenoj glavi dotad pokrivenoj tankom žućkastom želatinom izrastala čista i ravna crna kosa , kraseći tjeme ljepuškastog mladića.

-Znao sam da bi te moj čovjekoliki oblik zbunio jer si sebe čvrsto smatrao posljednjim od ljudi, ali sada mislim da ti mogu vjerovati.- podnijevši svoju preobrazbu bez najmanjih poteškoća, Apsolutni se obrati ukipljenom čovjeku, znajući po njegovom blijedom licu da mu tek sada više ništa nije jasno.-Sada ću te odvesti izvan poznatoga svemira i osjetit ćeš kako je to biti jedno od svemoćnih bića iz više dimenzije. U središtu svoje civilizacije mi kontroliramo više nego što tvoj ljudski um uopće može pojmiti. Ne brini se. Nije još sve izgubljeno.- Sivu i monotonu prostoriju u središtu jureće letjelice uskoro obasja prigušena plava svjetlost, a neraspoznatljiva bjelina iza neuništivih stakala kao da je počela polako usporavati, postajući sve rjeđa i mirnija, ali ostajući i dalje nejasna i neshvatljiva.

-Apsolutni se vraća u bazu iz svemira ZPU986 i zahtijevamo pristup u petu dimenziju.-nakon zagonetnih, usporenih riječi, centralnu komoru obuzme neobično bestežinsko stanje i njome se prolomi visokofrekventno, prodorno brujanje te letjelica iznenada uspori postavši gotovo nepomična. Čovjekove su misli sada mirno strujale, sav očaj, zavist i nezadovoljstvo kao da su bili ostavljeni u nekom davnom vremenu, a kroz kristalno čiste prozore po prvi puta se ukažu oblici što su ih njegove oči bile u stanju prepoznati. Ipak, naizgled jasni i lako shvatljivi prizor bio je za njega neobjašnjivo uznemirujuć, a percepcija savršenih i skladnih oblika njegovoj je svijesti bila sasvim nepoznata, polako ga gurajući preko ruba ludila. No dok je kolosalnoj letjelici pristup bio odobren,a  granice među dimenzijama  u potpunosti prevladane, pred očima mu se stvori zapanjujući prizor veličanstvene građevine, koja kao da bijaše  dom vrhovnom božanstvu, uistinu sposobnom da promijeni prošlost.

II. poglavlje Licemjerni spas
I poglavlje Odgođeni smak

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Doba propasti