Index.hr: Ministar Medved prijetio novinaru Mazzoccu
Pupovac: Srbi su korišteni kao motivacija za potpis
Predsjednica: Sastanak sa Željkom Markić nije bio tajan
Grabar-Kitarović: poljoprivreda mora postati sredstvo blagostanja, a ne siromašenja
Započela sadnja novih stabala u Gradskom parku
Završeno 50. orahavoačko proljeće
Stotinjak planinara na 13. virovitičkim planianrskim susretima

Zadah nepravde na Balkanu


  Aktualnosti           Boris Pavelić/Novi list           15.07.2018.         697 pogleda
Zadah nepravde na Balkanu

Posve je jasno: prošlo je vrijeme traganja za pravdom. Nekoliko godina već, vlasti u balkanskim državama – uključujući tu bez razlike i Hrvatsku – provode institucionalni zaborav i poriču zločine, usporavaju i opstruiraju progon zločinaca, te čine sve da se na najgori način »okrenu budućnosti«, ili kako već ta mutna krilatica glasi. Jučerašnja komemoracija i pogreb u Memorijalnome centru u Potočarima kod Srebrenice – taj već tradicionalno najpotresniji simbolički događaj poslijeratnoga kolektivnog imaginarija Balkana – kao i sve što ga je ove godine pratilo, nedvojbeno potvrđuju kako u vlasti Beogradu, gradu u kojemu je tragedija začeta, prerastaju u otvorene nasljedovatelje i čuvare otrovnih plodova Miloševićeva agresivnog velikosrpskog rata. A to nije sve: i ostale institucije u zemljama bivše Jugoslavije – a pritom naročito mislimo na Hrvatsku – ne sudjeluju ništa manje u tome novom ispisivanju povijesti koja se nije dogodila.

U Potočarima jučer je pokopano 35 novoidentificiranih žrtava. To je najmanje do sada. Zašto je u proteklih 365 dana – za razliku od proteklih godina, kada je znalo biti identificirano i nekoliko stotina žrtava – utvrđen identitet »samo« 35 ubijenih, nije posve jasno. Jedno međutim jest – vrijeme čini svoje. Za žrtve genocida u Srebrenici sve je manje interesa, sve manje javne pažnje, sve manje volje za istraživanjem i pamćenjem, sve manje novca za ekshumacije i identifikacije, sve manje preživjelih, sve manje… S druge strane, negiranje strahovito jača. Šokantan je paroksizam kojim najviši dužnosnici u Beogradu i Banja Luci, baš u potresno vrijeme obljetnice, zaoštravaju svoj uobičajeni negacionizam najvećega ratnog zločina u poslijeratnoj Europi: predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik hvali Karadžića i najavljuje »povlačenje« izvještaja kojim je vlada RS 2004. faktički priznala genocid; ministar obrane Srbije Aleksandar Vulin odlazi na negatorsku »komemoraciju« srpskim žrtvama u Bratuncu, gradiću čija je brigada bila jedna od najvažnijih u genocidu; visoki dužnosnik Dodikove stranke Rajko Vasić preko twittera Bošnjacima poručuje: »Ako toliko volite taj genocid nad vama, sačekajte sljedeću priliku«… I svo to jezivo negiranje ostaje bez ikakvoga, a kamoli primjerenog odgovora – prosvjeduju tek plemenite ali slabašne nevladine organizacije za ljudska prava, održavajući time svoje aktiviste u stanju trajne fizičke ugroženosti, na što su oni, uostalom, odavno već i navikli.

Ili, možda, ipak ne ostaje bez odgovora? Jer – susjedi od Beograda dobro uče. Što je vlast u Zagrebu učinila kako bi pokazala da priznaje presudu Haškoga suda šestorici čelnika Herceg-Bosne? Baš ništa. Štoviše, vlada i predsjednica o toj presudi ili gromoglasno šute, ili podržavaju šefove HDZ-a BiH, koji je otvoreno odbacuju i negiraju sudski utvrđene činjenice. To dakako nije sve: u Zagrebu upravo traje ponovljeno suđenje Branimiru Glavašu za ratni zločin likvidacija civila u Osijeku 1991, a da javnosti gotovo potpuno promiče zapanjujući smjer koji to suđenje poprima. Jer, podsjetimo: Branimir Glavaš svoju je zatvorsku kaznu od osam i pol godina gotovo u cijelosti već bio izdržao, jer je presuda bila pravomoćna, da je, posve neočekivano, ukine Ustavni sud. A prije dvadesetak dana, pravnici Documente, neovisni promatrači ponovljenog procesa, bili su prisiljeni upozoriti kako »tijek ponovljenog postupka prema svemu sudeći ima za cilj donošenje oslobađajuće presude u odnosu na Branimira Glavaša«.

Nije to nipošto sve, ako treba nabrajati argumente u prilog tezi da se balkanske institucije i vlade sinkrono, gotovo kao po prešutnome dogovoru, posvećuju metenju pod tepih krvavih prnja žrtava koje su stvorile ratne politike njihovih prethodnika. Kada je o Hrvatskoj riječ, dobro je prisjetiti se da je socijaldemokratska vlada Zorana Milanovića dekretom obustavila pravosudnu suradnju s Tužiteljstvom BiH, želeći spriječiti procesuiranje hrvatskih ratnih zločina u Herceg-Bosni – politika koju HDZ-ova vlada nastavlja sa zadovoljstvom. Sankcioniranje ratnih zločina u Hrvatskoj se usporava, na što su nedavno upozorili aktivisti za ljudska prava koji prate suđenja; pritom je i dalje, kao manje-više i svih prethodnih godina, jasno da su sudovi naklonjeniji hrvatskim nego srpskim optuženicima.

Proteklog vikenda, u Londonu je održan summit EU-a i država zapadnog Balkana, na kojemu je, čini se, trend koji opisujemo petrificiran: unatoč očekivanjima, propao je pokušaj nevladinih organizacija iz regije da, uz pomoć EU, natjeraju vlasti neka osnuju neovisnu regionalnu komisiju koja bi utvrdila imena ratnih žrtava i prikupila vjerodostojne činjenice o ratovima devedesetih. Poslije Londona, put negacionizmu čini se još otvorenijim. Istinoljubivim ljudima, međutim, ništa se nije promijenilo: kao i do sada, ne preostaje im ništa doli svjedočiti, svjedočiti i svjedočiti. U slučaju hrvatskih vlasti, to bi se svjedočenje moglo formulirati ovako: lijepo je što ste s toliko teatralnog suosjećanja komemorirali žrtve genocida u Srebrenici. Ali, kada ćete komemorirati istočni Mostar, Stolac, Počitelj, Ahmiće, Heliodrom, Dretelj i Gabelu?

Kolumna Pronađena zemlja Borisa Pavelića, Novi list

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Aktualnosti



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: