Ne moramo se svi bogatiti niti postati političari da bismo si osigurali ugodnu starost. Od rada za opće dobro može se i kod nas pošteno i časno živjeti
Sigurno se pitate što radim u Zagrebu, budući da ne radim, što sam već svima
rastrubila. Ne dolazim u Viroviticu, pa čak i kolumne šaljem sa zakašnjenjem,
pa bi se dalo zaključiti da sam ipak nečim jako zauzeta, zar ne?
Nezaposlena sam, dakle, ali nisam besposlena. Ne idem svaki dan na posao, ali
radim više nego ikada! Pišem honorarno kao u počecima svog novinarčenja, nastojeći
skucati za ratu kredita (sva sreća da muž radi!). A uz to imam i jedan svoj
projekt. Pa svatko ima neki svoj projekt - reći će skeptici poput Kodena. Štoviše,
na desetke projekata, ako se pod tim podrazumijevaju neke ideje ili stvari kojima
se svakodnevno bavimo za svoj račun ili za svoje zadovoljstvo. No, od svih mojih
životnih projekata, imam jedan koji pokušavam razviti kako bih možda mogla od
njega živjeti. Ako se ne može, pošteno ću priznati i - naći nešto drugo. Ali
još ću jedno vrijeme ustrajati kako bih provjerila i ono što sam ovdje obećala
- može li bez veze.
Zašto ne tražim posao kao sav pošten svijet – pita se moja mama. Tražim, ali
pokazalo se, kao što sam se ovdje već pohvalila, da se urednice baš ne otimaju
za mene. A kako imam prilično jasnu predodžbu o poslu kojem bih se mogla posvetiti
i raditi ga dugoročno - a ne da u nekim novinama čekam da me izguraju neke koje
se žešće laktaju – odlučila sam u ova tri mjeseca, koja su već na izmaku, provjeriti
može li se moj projekt postaviti na noge.
Nije to šuplja priča, čini mi se, jer na adresama s kojih me pozivaju na predstavljanje
projekta nailazim na priličan interes i odobravanje. Zato još nisam odustala,
iako mi već gori pod petama, jer rate za otplatu stambenog kredita nezaustavljivo
stižu na naplatu.
Obilazim, dakle, stručnjake, banke, gradsku upravu, ministarstva, udruge, ustanove
i tražim moguće izdavače i financijere. I svakakve ljude pritom upoznajem, puno
toga doznajem, sve će to ovdje doći na red, ali zasad je najvažnije da sam nabasala
na civilne inicijative. Kakve? Civilne. To su udruge i zaklade koje svojim radom
ili sredstvima podupiru razvoj civilnog društva. Svi znamo za takve udruge -
među njima su najpoznatije udruge branitelja Domovinskog rata, ali ima i udruga
koje se bave ljudskim pravima, ženskim pravima, pravima djece (sve bi to trebala
biti ljudska prava, ali, eto, zasad nisu - dijelimo se na ljude i žene, a posebno
su djeca) te zaštitom okoliša i životinja ili pak psihološkom pomoći, poput
virovitičkog SOS telefona... Udruge nemaju love za reklamu, pa ih nema na jumbo
plakatima, a ni ne proizvode skandale, pa nisu na novinskim naslovnicama. Financiraju
se iz vladinih donacija i na raznim natječajima, a okupljaju i mnogo volontera,
koji većinom iz svog zadovoljstva, besplatno, rade u interesu svih nas, tiho
i bez puno publiciteta.
U udrugama se okupljaju ljudi različitih struka koji svoje poslanje ne vide
u zgrtanju i zarađivanju, pa ih kapitalizam nije omanđijao. Zato ne otvaraju
poduzeća za export-import, nego svoje vrijeme provode u društvu istomišljenika
i svoj rad posvećuju onima kojima njihovo znanje ili prisutnost može koristiti.
Takve udruge, moram priznati, vraćaju vjeru u čovjeka. Ne moramo se svi, dakle,
bogatiti i ne trebamo svi postati političari da bismo si osigurali ugodnu starost.
Radni vijek može se posvetiti i projektima za opće dobro i od njih se i kod
nas može pošteno i časno živjeti.
Svidio mi se taj novootkriveni duh zajedništva i rada za druge. Iz svijeta
okrutnog kapitalističkog nadmetanja u novinama - gdje se samo gleda kako će
tko kome podmetnuti nogu i popeti se preko tuđih leđa - zakoračila sam u svijet
u kojem se ljudi međusobno pomažu i dijele zadovoljstvo u radu posvećenom drugima.
U civilnim inicijativama ima dosta psihologa. Ipak smo mi (vidi mene – mi!)
nekakvi prosvjetari i većina je nas izabrala studij psihologije kako bi negdje
nekome pomagala, a osobna korist nije nam glavni motiv. Jer da smo htjeli mlatiti
lovu upisivali bismo ekonomiju ili pravo, pa možda i medicinu... ali otom potom.
Potpredsjednica Upravnog odbora Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva,
koja raspoređuje novac udrugama za projekte, također je psihologinja prof. dr.
Mirjana Krizmanić, jedna od najomiljenijih profesorica nas,
nekadašnjih studenata na Odsjeku za psihologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta.
I tako tražeći put za ostvarenje tog svog projekta, u jednoj od udruga nailazim
na svog kolegu s godine, danas prekaljenog profesionalca u civilnim inicijativama.
Na prvoj godini zajedno smo očajavali zbog druge nule iz praktikuma (tri nule
i gubiš semestar - strašno! a koliko sam semestara poslije izgubila...), ali
izdržali smo i, eto, postali psiholozi. Iako ni on ni ja nismo ostali u struci
– odmah je primijetio.
«Mi se financiramo po projektima», kaže ne trepnuvši, kao da je normalnije biti
u neizvjesnosti hoće li se projekt odobriti ili neće, nego sjediti na saborskoj
plaći. I on, isto kao ja, otplaćuje svoj stambeni kredit i nimalo se ne boji
da ga neće moći otplaćivati sljedećih dvadeset godina! «Kad bi tak razmišljal,
obesil bi se», samouvjeren je. Ima nas i takvih psihologa.
I počevši od toga kak si-što radiš, objasni on meni čime se zapravo bavi i
predstavi mi ukratko civilne inicijative:
«Hrvatska nije Zagreb. Nije ni Virovitica. U Hrvatskoj još ima mjesta bez struje
i vode. Nekad se tamo dobro živjelo. Da vidiš te kuće – stoje srušene, ali to
su sve bile katnice. Tamo su ljudi nekad bili kooperanti, hranili su svinje
za prehrambene kombinate, koji su propali. Tada su dobivali besplatno svinje,
hranu i veterinara – toliko svinja, toliko hrane, toliko kilograma žive vage
godišnje. Jedina briga im je bila da svake godine zakolju jednoga prasca za
sebe. Sad ne rade ništa. Nemaju što raditi. Ali ipak žive i školuju djecu. Kako?
Ne znam.»
U takva mjesta, kaže, dolaze aktivisti civilnih inicijativa kako bi organizirali
društveni život i uspostavili civilno društvo. Surađuju s načelnicima općina,
predstavljaju se učiteljicama u školama i pokušavaju organizirati grupe koje
će pomagati slabijim učenicima u učenju, priređuju kino-predstave ili subotnje
plesove... Nekad im i ne uspije, ali njihov je posao da pokušavaju, jer i takvi
pokušaji polako grade svijest o zajedništvu. Najlakše je pokrenuti srednjoškolce
u trećem i četvrtom razredu srednje, ali nakon dvije godine, kad mogu početi
učiti druge, mladi većinom odlaze na fakultete i treba početi sve ispočetka.
«U gradovima, kao što je primjerice Petrinja, mladi su spremni nešto i raditi.
Organiziraju eko-udruge, međusobno si pomažu u učenju i pronalaze zajedničke
interese, dok u selima najradije naprave subotom zabavu i nogometnu utakmicu
za Prvi maj. Ali i to je nešto. Sami organiziraju utakmicu, pa čak i tombolu,
nađu sponzore - nije problem frizeru dati frizuru, mesaru kobasu. I ide to polako...»
Slušam ja tako tog svog kolegu, Virovitičani moji, i sjetim se, dakako, našeg
malog grada i vatrice potpaljene pod kotlićima, pa sama za sebe zaključim -
dobro je, jer moglo je biti i gore!
Djeluje paradoksalno da je u mjestima u kojima ionako nitko nema pametnija posla,
teško pridobiti ljude da besplatno, volonterski naprave nešto za zajednicu.
Pomalo mi je to nalik na rasprave na našem forumu Virovitica.neta, gdje o kotlić
partyju ili virovitičkoj mladeži raspravljamo mi, uvijek isti, stari forumaši,
dok se novi pojave samo kad trebaju za sebe osobno informaciju ili oglas. Možda
je krivo i naslijeđe socijalizma, u kojem se država brinula za sve, od stana
do zdravstvenog osiguranja, a možda je to i obična ljudska sebičnost. Ali se
kod nas tek mora uspostaviti navika da malo vremena ili novca - tko već čega
ima više - treba odvojiti za zajednicu u kojoj se živi. Volonterski, a nego
kako, pa će posredno svi imati koristi. Volonterski, hvala na pitanju, pišem
i ovu, već trideset i prvu po redu tjednu virovitičku kolumnicu, a volonterski
je i cijeli Virovitica.net. A itekako je koristan Virovitici – da mi je vidjeti
onoga tko drži nije!
Kakva je u Hrvatskoj svijest o civilnom društvu, prof. dr. Mirjana Krizmanić
nedavno je u intervjuu «Zaposlenoj» zorno opisala anegdotom s tribine na kojoj
se, među ostalim, pričalo o podzemnoj garaži koja se treba graditi ispod HNK.
«Iako je to za taj kvart od velike važnosti, na tribinu nije došao doslovce
nitko od stanovnika Trga maršala Tita. To vam puno govori o civilnom društvu
jer kod nas ljudi još uvijek misle «već će to netko riješiti umjesto nas». I
zbog toga se ništa ne događa i ne pokreće. (...) Za nas je karakteristično da
ne vjerujemo u rad za opće dobro. Nemamo razvijenu tu svijest.»
Po nečemu je Zagreb sličan Virovitici, zar ne?! Nije li i u našem malom gradu
organizirana tribina o podzemnim garažama na mjestu Ivanušićeve kuće? Ali kod
nas se misli da se na tribinama ionako ništa ne rješava. A to je naš život.
I nema nikog drugog tko će se baviti našim životom umjesto nas. Jer novac nije
jedini motiv ljudskog djelovanja, ima mnogo stvari koje ne ovise samo o novcu.
I dok to ne shvatimo, sve će oko nas stajati i čekati da se pokrenemo. I u Virovitici,
kao i u Zagrebu.
Još u naše rano kapitalističko doba, početkom devedesetih, bio je u Dnevniku
izvještaj s nekih antinuklearnih demonstracija negdje u Skandinaviji. Na cesti
koja je vodila prema lokaciji predviđenoj za nuklearku okupili su se demonstranti
i uniformirani vojnici pokušavali su ih maknuti ceste. Bila je to samo scena,
ali urezala mi se: Čovjek kojeg su dva vojnika podigla da bi ga odnijela s ceste
bio je srednjih godina. Nije se opirao ni svađao, ali nije želio ni sam otići.
Civiliziran i uredan, toplo odjeven u svijetle hlače s podstavom i čvrstu vjetrovku,
dopustio je da ga vojnici nose i pritom im je nešto govorio. Izgledalo je, pristojan,
gradski čovjek, koji sigurno ima dobar posao i sređen život, kad se tako promišljeno
opremio u dobru vjetrovku i hlače za cjelodnevni boravak na otvorenom. Sigurno
tamo u Skandinaviji ima standard kakav mi možemo, doslovce, samo sanjati. I
što mu onda trebaju te demonstracije protiv nuklearke, kad bi mogao kod kuće
komotno sjediti u svojoj švedskoj sauni - pitali bismo se mi odavde.
Nešto mi govori da je znao - ako on ne sjedne na tu cestu, nitko drugi neće.