van Đurić rođen je 1988. godine u Beogradu. Marta Vasić rođena je 1996. godine u Šapcu. Anita Mitić rođena je 1990. godine u Beogradu. Tamara Jovanović rođena je 1993. godine u Zaječaru. Marko Milosavljević rođen je 1991. godine u Čačku. Nina Trifunović rođena je 1994. godine u Šapcu.
Neki od tih mladih žena i muškaraca, aktivista srpskog ogranka Inicijative mladih za ljudska prava (IYHR), riskirali su u utorak navečer i vlastite živote – pišemo bez pretjerivanja – kako bi onemogućili pokvarenoj politici da ratnog zločinca Veselina Šljivančanina predstavi kao nacionalnog heroja, te kako bi sunarodnjake podsjetili da ljudska odgovornost nalaže suosjećanje sa žrtvama, a ne divljenje čovjeku koji je, razorivši prvo jedan grad, ranjenike iz bolnice, zaštićene međunarodnim pravom, prepustio mučiteljima i ubojicama.
I uspjeli su – prekinuli su javnu tribinu koju je Srpska napredna stranka (SNS) premijera Srbije Aleksandra Vučića u utorak navečer organizirala u zabačenoj vojvođanskoj varošici Beški, da na njoj ugosti Veselina Šljivančanina, bivšeg majora JNA kojega je Haški sud osudio na deset godina zatvora zbog ratnih zločina nad ranjenicima vukovarske bolnice.
Nije lako predočiti kolika je hrabrost trebala da te dvije mlade djevojke pred punom dvoranom beščanskoga Doma kulture, točno u trenutku kada je Šljivančanin počeo govoriti, istupe pred stol za kojim je sjedio, okrenu se publici i rašire veliki transparent s natpisom: »Ratni zločinci da zaćute, da bi se progovorilo o žrtvama«.
Istog časa gnjevno je skočilo nekoliko muškaraca i poderalo papirnati transparent te stalo tući djevojke i nekoliko mladića koji su došli s njima. Izbacili su ih iz dvorane, tukli cijelim putem van pa niza stepenice, a potom i na izlazu iz doma, oštetili im jedan od dva automobila te ih nastavili loviti po selu, i tko zna kako bi sve završilo da te dvadeset-i-nešto-godišnjake nije zaštitila policija, dovevši sa sobom prijeko potrebna kola Hitne pomoći. No njihova je plemenita hrabrost ipak pobijedila: cereći se opasnosti u lice, cijelome su svijetu još jednom dokazali da u Srbiji ima ljudi spremnih da se i uz životni rizik suprotstave šovinističkim lažima i nasilju, i da se zauzmu za pravo žrtava; u ovome slučaju Šljivančaninovih žrtava iz Vukovara. »Verujemo da bez hrabrosti koju su ovi mladi ljudi pokazali nikada nećemo pobediti u najvažnijoj borbi: za Srbiju koju osuđuje zločine, koja živi za mir, koja ne dozvoljava reviziju istorije i udaranje u ratne doboše.« – toj poruci IYHR-a uistinu ne treba dodati ni slova.
»Ako vam je zaista stalo do nacionalnih interesa RH, do demokracije, mira, stabilnosti i sigurnosti, uklonite s ovog i svakog drugog mjesta simbole fašizma i mržnje« – to je dio poruke kojom je Inicijativa mladih za ljudska prava iz Hrvatske 29. prosinca prošle godine prelijepila ploču s ustaškim pozdravom »Za dom spremni«, koju su na zgradu vrtića u Jasenovcu postavili ratni veterani Hrvatskih oružanih snaga. »Vi ste ovom svojom pločom, odnosno isticanjem simbola mržnje, stali protiv temeljnih postulata naše zajedničke države. Nadalje, možda nenamjerno, ali iskoristili ste svoje poginule time što ste njihove smrti instrumentalizirali za promociju nastojanja suprotnih ustavnim načelima Republike Hrvatske. I još ste to učinili na način kojim relativizirate i zapravo ismijavate žrtve ustaškoga fašističkoga terora koji je baš ovu zemlju ovdje natopio njihovom krvlju«, stoji još na crnoj najlonskoj traci, zbog koje su aktivisti hrvatskoga IYHR-a vrlo brzo završili u policiji. Kazneni progon protiv njih, istina, još nije pokrenut, ali tužiteljstvo šuti, pa nema jamstava da neće i biti.
Smisao opisanih akcija srpskoga i hrvatskog ogranka IYHR-a identičan je – suprotstaviti se šovinizmu vlastite sredine, šovinizmu vlastite nacije, stati na stranu žrtve i pravednosti. Smisao reakcije institucionalizirane moći u obje države identičan je – otežati i, ako se ikako može, onemogućiti suprotstavljanje šovinizmu vlastite sredine, onemogućiti svrstavanje na stranu žrtve i pravednosti.
No, u oba slučaja, institucionalizirana se moć osramotila. Ljudska hrabrost, poštenje i plemenitost – pobijedili su. Jer, svi su vidjeli: jest, moguće je. Moguće je biti naprosto čovjek, biti naprosto human, biti naprosto suosjećajan. Jest, moguće je: Srbinu biti Vukovarac u Beški; Hrvatu biti Srbin, Židov ili Rom u Jasenovcu. Jest, moguće je: svakome je moguće, ako hoće, da bude – human u svijetu.
