Slaba točka, novela u nastavcima
Vrućina, 24. dio
Prethodna poglavlja
Kad su se spustili niz ulicu koja vodi do glavnog trga u kojoj se komešala gomila ljudi još pod utjecajem nedavnih blagdana, i njima se polako raspoloženje popravljalo. Kako nije mogla normalno hodati zbog bolova u kuku i nozi, morala je svako toliko čučnuti. Umarala se vrlo brzo. Iako je vapila za opuštenošću i bezbrižnošću, oči su joj i dalje bile spremne za svaki krivi potez ili neki znak.
I možda samo u njenom umu, no kasnije su i drugi potvrdili, njihov put je bio pun sinkroniciteta. Primjećivala je samo crne pse koje su ljudi vodili na uzicama. Drugi su primjećivali druge znakove. Sve je to trebalo posložiti u glavi i sačiniti neku poruku. Udruženim su snagama, kao da se zabavljaju poput djece slagali slagalicu. Skrenuli su na kavu pa se uputili prema Gornjem gradu. Ponašali su se normalno, no napetost koja je među njima bila i pitanja koja su im visila nad glavom, samo su oni osjećali.
Jedino čudno što su drugi mogli na njima primijetiti bilo je njeno čučanje svako toliko. Neki bi se i zagledali, ali oni nisu marili za to. Kretali su se brzinom kornjače, no bilo je važno samo to da su među ljudima. Mada i među mnogo kopriva, grom udari u jednu. Bili su gladni i veselili su se restoranu u kojem se može fino pojesti a nije preskupo. Nisu bili baš pri novcu. Ona nije imala svojih prihoda, studentski prihodi su ionako ograničeni, a suprug koji se jako ljutio što ga je bez razloga, po njegovom mišljenju, odvojila od posla i dovela u tu situaciju, drugo jutro je, čim ih je dopremio iz bolnice otišao sam kući, ne ostavivši joj ni kunu. Sjeli su za jedan stol prepune sale i dogovarali se o narudžbi.
Dok su čekali, trudili su se pričati o običnim stvarima. U jednom trenutku podigla je pogled s menija i ugledala crvene uši i lice njenog mlađeg sina koji je sjedio nasuprot nje. Okrenula je glavu tražeći izvor topline u sali, no ništa nije rekla. I sama je osjećala neku čudnu toplinu u sebi. Mlađi sin je osjetio njene poglede i rekao da se nekako neobično osjeća. Nju je odmah preplavila panika, a i drugo dvoje je reklo da osjeća isto.
Dvoumili su se hoće li poći ili ostati, no glad je prevagnula. Gledali su jedni u druge spremni na akciju ako bude potrebno. Nakon jela nastavili su šetnju. Toplina se malo povukla no sumnjičavost je i dalje rasla. Krenuli su prema Katedrali. Oko nje radnici su čistili ostatke blagdanskog nereda. To ju je ponukalo da razmisli o čišćenju, onom duhovnom dakako. Na cesti je vidjela mrtve golubove, a u glavi je stalno plela priču po priču pokušavajući smisliti nešto suvislo. Njen mozak je bio kao filmska vrpca na kojoj su se nizale razne scene, ali kraj filma se nije nazirao.
Činilo joj se da u tom postblagdanskom vremenu u kojem se još osjećao u zraku taj dah što ga nose blagdani ispunjeni vjerom i nadom, kao da korača svoj osobni križni put. S tim čučanjem svako toliko. Kao Isus na svojim postajama. Nije krvarila izvana, no osjećala je duboko ukopane u njeno tkivo žičane ograde i bol.
