Vožnja biciklom

Bilo je to krajem ljeta, početkom jeseni, dok su se nazirali prvi žuti listovi na stablima drveća i  dok se je starije društvo lagano pripremalo za berbu vinograda. Stari si je tih dana utuvio u glavu da me nauči voziti bicikl, uzeo je starin srebreni rogov  „Pony" i instrukcije kako napraviti koordinaciju ruku i nogu , upravljajući govrnalom bicikla i pedaliranjem u isto vrijeme mogu početi.

 Do tada sam vozio neki sportski mali bicikl, plave boje sa tablom na kojoj je bio ispisan broj tri, a od dodatne opreme isti je imao prodornu trubu i naravno dva pomoćna kotača. Da mi je isti premali shvatio sam i sam, jer su mi koljena počela dodirivati upravljač bicikla. No nekako mi je isti prirastao srcu, nije baš bilo olako se odvojiti od njega i krenuti na veliki nezgrapni mamin bicikl. Stari je spustio sjedalo bicikla na najmanje, no i to najmanje bilo je taman dosta veliko da sam tek sa dobrim trudom i vještinom naprezanja prstiju na nogama  mogao pokrenuti to  čudo.

 Prvi dan, prva lekcija iz vožnje biciklom, stari nabraja: „ Ne boj se sine, tata će te držati za sic i biti će uvijek uz tebe, neće ti dati da padneš itd." Bila su to prva sranja koja sam popušio u životu od odraslih, a naravno da ih je sa vremenom bilo još. I vožnja je počela, ne znam da li klinci imaju neki problem s koordinacijom pokreta, no prije nego što sam se popeo na bicikl već sam bio dolje na asfaltu razderanih koljena. I prva lekcija vožnje bicikla je završila, još je stara taj dan nešto pametovala starom, da me pusti na miru, neka ne forsira još, da ću s vremenom naučiti voziti i bicikl. Idući dan nije bilo lekcije iz vožnje bicikla, već sam se sa guštom vozio na svome malome sportskom, dodirujući krvavim koljenima upravljač bicikla.

 Nakon nekoliko dana predaha, stigao je dan kada sam naučio voziti i pravi bicikl i na taj način si odškrinuti vrata svijeta odraslih. Čekalo se 14  sati da tvornička sirena označi kraj radnog vremena.  Gomila užurbanih ljudi stiže svojim domovima, netko na biciklu, netko u jugiću ili fići. Sjećam se kao danas ozareno lice starog, brišući sa brkova tragove graha s kobasicama, pitajući me:  "Mali dali si spreman?".     Oduvijek nisam bio nešto posebno rječit pa sam mu samo potvrdno klimnuo glavom, i izbacio stidljivi osmjeh, koji će mi puno pomoći nešto godina kasnije u barenju curica u srednjom, a u kombinaciji sa glupavim ulazima i tijekom faksa.  Kako moja ulica nije bila nešto posebno prometna, bila je kao stvorena za poligon, osim subote kada je u  blizini poljski put, koji se zvao put ljubavi, kasnije sam se i samo osvjedočio značenju toga imena.

Da se vratimo i na moju vožnju bicikla, stari me posjeo na srebrenu strijelu, nesigurnim pokretom uzeo sam upravljač u ruke, i krivudajući potegnuo po cesti, sve je bilo dobro dok nisam ugledao jednu babu kako se smije uz svoju kućnu ogradu, postalo mi sumnjiv njen smijeh dok nisam kriškom oka vidio da stari više ne drži sjedalo bicikla, nego za prstom na nosu daje znak susjedi da ne oda da ne drži bicikl. Gledajući babu na ogradi, pa malo gledajući staroga, nisam se ni snašao već sam nosom zaronio u obližnju grabu prekrivenu koprivama, istina da su mi ublažile pad, ali su me i vražje zažarile, dok su polako izbijale fleke po nogama. Pomislio sam u sebi, daj se sredi, pa nećeš biti jedini klinac od svojih frendova koji se voza na dječjem biciklu.

Probudio se neki inat u meni i razjaren uzjašem bicikl u maniri junaka iz kaubojskih filmova koje sam gutao sa starim svake subote na prvom televizoru u boji koji smo upravo kupili. I tada uz lagani povjetarac u kosi ništa mi više nije smetalo, niti upravljač bicikla, niti preveliki sic, bicikl je vozio pravo uz pljesak baba na ogradi, dok je stari u zamazanom plavom radničkom odjelu krupnim koracima grabio sav ponosan uz mene.