Blagodati koje proističu iz volonterskog rada je puno. Ono čega u tom pogledu nedostaje svjesnost je društva o vlastitom volonterskom potencijalu. Neke stvari se ne mogu platiti novcem, sve drugo može se dobiti i dosta jeftinije, a puno toga i besplatno. Treba se samo bolje organizirat i poslušati neki DOBAR GLAS u sebi. Jer, sve dobro što nas veže postaje još bolje kada toga postanemo svjesni.
U jednom nedavnom članku posvećenom temi volontiranja, kaže se:
"Pogledamo li u psihološke i karakterne osobine volontera, shvatit ćemo da samo iznimno mali broj ljudi na planeti ima osobine koje bi se itekako trebale cijeniti u društvu. Osim već nabrojene solidarnosti, dobrovoljnosti i neplaćenosti rada, volontere odlikuje snažna potreba za pomoći drugima kao i osjećaj suradnje. ...Zamislite kako bi društvo izgledalo da imamo više volontera, ne samo po humanitarnim organizacijama, već u našoj neposrednoj okolini, gdje god se stvori potreba za dobrovoljnim radom.
Zamislite što bi se dogodilo da vi volontirate dva sata tjedno?"
Nama, malo starijim omladincima, rođenima 60-i-neke ( kao i generacijama prije), tako nešto, vjerujem, nije teško zamisliti, jer nekada je to bilo jako popularno. Sjećam se dobro i nekih konkretnih akcija.
Kada su, recimo, Savka i Tripalo planirali izgraditi autoput od Zagreba do Splita, polovinu radova trebali su odraditi volonteri omladinci, pogotovo na mjestima do kojih se moglo samo krampom i lopatom. Radne brigade su već bile spremne, ali onda je tih dana netko počeo lupetat o kapitalizmu pa je drug Tito ispalio na živce i zaustavio kompletan građevinski projekt, prebacivši svu radnu snagu na druga volonterska gradilišta širom cijele Jugoslavije.
Inače, prije i poslije toga, volonteri su - što se tiče samog volontiranja po Hrvatskoj - odradili bogovski posao na radnim akcijama u Gospiću, Kninu, Plitvicama, Kumrovcu, Kutini, Osijeku, Vukovaru, Virovitici, Petrovoj Gori, Jasenovcu, Čakovcu, Sisku, Rijeci...i mnogim drugim mjestima...a pogotovo treba spomenuti onu veliku akciju na Savi, bez koje bi cijeli Novi Zagreb danas, za vrijeme obilnih kiša, plivao u vodi do koljena.
Ja moram biti iskren i priznati da se tada, po pitanju te vrste dobrovoljnog rada, baš i nisam istakao vlastitim primjerom... Najprije sam bio premlad, a poslije kad sam malo odrastao nije mi se išlo. Danas mi je zbog toga žao, jer ekipa iz škole koja je prošla to iskustvo uvijek priča da im je bilo super, iako su se mnogi od njih vratili kući sa debelim žuljevima.
Kasnije, dolaskom nove države, taj masovni volonterski rad se potpuno ugasio. Sada je sva ta dobrovoljna radna inicijativa ostala na pojedincima i volonterskim udrugama.
Možda je u neku ruku tako i bolje, jer ovoga trenutka jedina "ideologija" koja današnje dobrovoljce pokreće na akciju je EMPATIJA. Ostaje međutim čudno da se njihov zanos i entuzijazam ne prepoznaje kao duhovna vrijednost koju treba uzgajati na način da se ona proširi na ostatak zajednice koja, objektivno gledano, u velikoj mjeri posjeduje isti duhovni potencijal. Jer koliko god nam se činilo da smo kao društvo osiromašeni kolektivnim egoizmom, još uvijek se ne može poreći istina da pripadamo tradicionalnoj kulturi velikog srca, koje se mnogo puta pokazalo na djelu.
Ono što nas sve naizgled odvaja od te humane tradicije je samo veliki STRAH, koji smo s vremenom negdje pokupili ...Nije više važno ni gdje, ni kako, ni kada. Važno je samo znati da dokle god živimo, i tako preplašeni rastemo i starimo, to nismo oni pravi mi.
A volonteri o kojima je ovdje riječ, samo su ljudi koji su se oslobodili one najgore vrste straha - osjećaja koji se plaši prepuštanja vlastitom srcu. To je u biti jedina osobina koja ih razlikuje od većine ljudi na planeti. Kada se ta barijera uspije savladati sve ostale osobine izviru same, izlijevajući se u obilju.
I tada nema više krize... bogati počinju pomagati siromašnima, siromašni pomažu bogatima... čak i Crkva sama traži reviziju trajnog ugovora sa Svetom Stolicom.
No, dobro, nećemo baš pretjerivat. Ali istina je da se život naprosto mijenja iz korijena i ljudi se počinju osjećati bolje.
"Morao sam operirati najbogatije ljude na svijetu, ali nikada nisam osjetio ovakvo zadovoljstvo. Danas nakon operacije na najsiromašnijim ljudima koji nemaju čak niti za pristojnu odjeću, osjećao sam da sam nešto ponudio Bogu. To je moja ponuda Bogu!" - rekao je jednom prilikom ugledni britanski oftalmolog dr. Eric Arnot, opisujući svoje prvo humanitarno iskustvo koje je proživio u Indiji, volontirajući neko vrijeme pri Sathya Sai Institutu viših medicinskih znanosti (poznatoj super-specijalističkoj bolnici stvorenoj s namjerom da potpuno besplatnu visoko-sofisticiranu medicinsku skrb učini dostupnom indijskoj sirotinji).
Čak i osobno sam imao prilike iskusiti sličnu pomoć nekih njegovih kolega koji su u vrijeme rata dolazili na taj način pomagati Hrvatskoj i susjednoj BiH. Nakon susreta s takvim plemenitim dušama čovjek ne može da ne počne razmišljati o potrazi za novim smislom života kojeg pronalazi u davanju. Ne mogu reći da sam se i tu baš nešto pretjerano iskazao, ali poslije tog iskustva sigurno je da više nisam bio onaj stari.
Zato i u ovome trenutku osjećam veliko zadovoljstvo pisati o ovoj temi, nadajući se da će ova kolumna barem jednu osobu navesti na isto razmišljanje o sebi, bez straha da posluša vlastito srce.
