Volim ljeto, terase, ispijanje kava na njima i razgovora koji ljudi tamo vode nesvjesni da ih netko sluša. O, da čuje se sve i svašta. Čak i ja ovako nagluha. Prošlo sam ljeto nenamjerno i ne svojom voljom prisustvovala zanimljivom razgovoru. Ali da krenem redom.
Dogovor za kavu sa mojom frendicom je čista klasika. Ja dolazim prije vremena a ona naravno kasni. Naviknuta na to, obično se zavalim u stolicu i upijam zrake sunca. Malo čačkam po mobitelu, malo promatram ljude oko sebe i zapravo uživam.
Tako sam se i tog ljetnog dana udobno smjestila i naručila kavu. Tik do mene ženska ekipa, njih tri. Nisam prisluškivala, ne bih ja to nikako, ali iz razgovora sam razabrala da nekoga čekaju. I da ta osoba kasni, kao i ova moja. Ništa novo niti zanimljivo. Spustim sunčane naočale na oči i bacim se na detaljno promatranje prolaznika. Zapravo ne, nemam sunčane naočale jer ih mrzim, u bilo kakvom obliku. Otvoreno piljim u prolaznike, bez trunke srama. Pogled mi priviče zgodna crvenokosa mlada žena. Dotjerana od glave do pete po posljednjoj modi. Šminka savršena, frizura postojana kao da koristi trovremenski „Taft“. Meni se moja šminka davno ocijedila, a frizura..ovih par dlaka se na ovoj pasjoj vrućini objesilo i vjerojatno izgledam kao pokisli Floki. Uvijek sam se divila ženama koje mogu u svakojoj prilici izgledati savršeno.
-O, Monika, stigla si napokon - uzvikne trojac do mene zgodnoj crvenokosoj.
- Joj, curke, ništa me ne pitajte. Rastajem se, rezignirano će crvenokosa Monika.
- U jebo te! Šta? Pa koji ti je? Što se dogodilo?- trojka će rafalnom paljbom u glas.
- Joj cure, samo da znate. Ma, strašno. Ne mogu vam ni ispričati, a da se ne rasplačem.
- Tako je strašno?
- Je, i više od toga.
- Pa daj, pričaj. Pomoći ćemo ti ako možemo.
Nisam prisluškivala, tako mi svega, ali bile su glasne. Nadala sam se da će moja frendica debelo kasniti da uspijem čuti daljnji razgovor.
- Joj curke, krenut ću iz početka. Znate onaj fensi butik. Prolazim onuda neki dan, u izlogu prekrasna, ali zaista prekrasna torbica. Crvena sa zlatnim nitnama. Cijena, prava sitnica. Nekih petstotinjak kuna. Uđem, i kupim ju. Na karticu, naravno. Sva sretna, dođem kući. Muž sjedi namrgođen. Odmah mi je pokvario raspoloženje. Pristojna kakva jesam, pitam ga što mu je? Znate li što me je pitao? Što je sa ručkom? Ja sva sretna, a on meni spominje ručak?!
- Pa, tu i tamo bi mu mogla nešto skuhati, promrmlja jedna od njih.
- Daj šuti, vidiš da žena ima problema. I? Što je bilo dalje?
- Naručila sam dostavu, roštilj platu.
- Monika, ne pitamo te za ručak. Ovo što si do sada ispričala nikako nije razlog za rastavu, graknu Monikina ekipa.
- Kako nije? Vi cure ništa ne kužite - uzrujano će Monika.
- Bome i ne kužimo.
- Dakle, naručila sam mu omiljenu platu da ga udobrovoljim. Znate onu foru da ljubav ide kroz želudac. Nakon što smo završili sa ručkom, računala sam da je sad sit i sretan. Pravo vrijeme da ga upitam može li mi dati novac za cipele. Uz onu famoznu torbicu, naišla sam na još famoznije cipele. Kako sam došla na kartici do limita, smatrala sam da je red da mi moj dragi mužić da tih tričavih 1 800 kuna za cipele. Zaslužila sam to, na koncu.
- Jesi, osobito kuhajući mu, opet čujem mrmljanje.
- Daj zaveži. Ti i tvoje podbadanje. Šuti dok Monika priča. I??? - glave se okrenuše prema crvenokosoj očekujući sa nestrpljenjem kraj priče.
- Joj, ne želim se toga ni sjetiti. Strašno. Ustao je, otišao do moje torbice i istresao njen sadržaj na pod. Onako sirovo i seljački. Uh..
- Pa zašto? Jel ti dao kakvo objašnjenje?
- Je, tražio je moj novčanik i kreditne kartice u njemu. I kada ih je našao, jednostavno ih je prerezao.
- Bilo je i vrijeme, promrmlja opet ona ista. Nazvat ću ju Tiha. (po onome- Tiha voda brege dere, a ova dere i spušta baš po mjeri).
Druge dvije očito nisu bile to mišljenja.
- Ajme, pa to je strašno. Od kud mu pravo. Jesi li ga prijavila za zlostavljanje?
- Ne, samo sam mu rekla da je to nedopustivo i da želim razvod.
- I???
-Ah, rekao mi je da mi želi sreću u životu. I neka se iselim iz njegove kuće u roku od dva dana.
- Pa kamo ćeš sada? - dvojac će.
- K mami i tati, a kamo drugamo - opet će Tiha.
- Na žalost, da, složi se Monika.
- Uzet ćeš odvjetnika? Nekog dobrog pa da ga pošteno odere.
- Možda i bi kada bi imala para. Cvak, cvak..sjetite se prerezanih kartica - oglasi se Tiha mumljajući.
-Na žalost, u pravu si ovaj puta, obrati joj se Monika.
- E, bok. Jesi mi naručila kavu?
Trgnem se. Kakva kava? Aha, stigla moja frendica. Kud baš sada?
- Nisam ti ništa naručila, znam da uvijek kasniš - nabacila sam osmijeh.
- Kasnim? Sorry. Što ima novog?
- Ima novo to da ne znam što će Monika smisliti kao idejno rješenje kako oderati muža i da noćas neću spavati razmišljajući o mogućem scenariju. Eto, to ima novog - pomislila sam.
- Ma ništa posebno. Uživam u godišnjem odmoru i u suncu. A kod tebe? - priupitam ju razmišljajući kako je mogla kasniti bar još 10 minuta.
***
Pametni znaju čemu služi zvonce
Ljudi moji, moram sa vama podijeliti to što sam doživio. Prošlo ljeto našao sam se u jednom kafiću. Mi muški moramo se povremeno izvesti i pokazati ženi tko je gazda u kući. Osjećao sam da je nešto neobično u zraku, i ovaj puta naručio dva deci mineralne. Jednostavno, htio sam se počastiti sluteći da će ovo biti večer drugačija od drugih.
Taman sam ispijao zadnje gutljaje, kada ulazi lik. Lažem, nije ušao, nego je dolepršao. I prvo što je napravio, bilo je da povuče nekakvo zvonce.
- To stari!
- Bravo frajeru.
- Jesss!
Čuli su se uzvici sa svih strana, a onda se prolomio pljesak.
Ništa nisam razumio. Čemu ta euforija i tko je taj čovjek? I čemu ta zvonjava uopće? Odlučio sam poći kući, kad me konobar zaustavi.
- Što ćete popiti?
- Ništa, već sam prekardašio - odgovorim mu.
- Čovjek plaća rundu za sve goste, pa popite nešto.
- Ne razumijem - zbunjeno sam mu odgovorio.
- Kada netko povuče zvonce, znači da plaća rundu za sve goste - strpljivo će konobar.
- Pa kada je tako, ja bih još deci mineralne, ne želim pretjerati.
Oduvijek sam bio pristojan, pa sam smatrao da se moram čovjeku zahvaliti. Otišao sam do njega zahvalo se na piću i upitao koji je povod da časti sve goste?
- Riješio sam se riđovke.
- O, imali ste zmiju? I to otrovnicu. To je zaista razlog za slavlje. A zašto ste ju uopće nabavili?
- Prijatelju, je bila zmija, ali na dvije noge. A zašto sam ju „nabavio“? Bit će da sam bio mlad i naivan.
- Oprostite, sada vas tek ništa ne razumijem - bio sam zbunjen.
- Imam, to jest imao sam ženu, crvenokosu, komad, moram priznati. Valjda sam ju zato i trpio sve vrijeme. Sate je provodila u kupaonici uređujući se. Kada nije bila u kupaonici, bila je ili kod frizera ili kozmetičarke na epilaciji, depilaciji, korekciji obrva i svega ostalog što treba korigirati.
- O, imala je puno posla? - bio sam začuđen što sve žene moraju raditi.
- Je, puno radno vrijeme. Čak i prekovremeno. A ja sam to sve plaćao.
- Aha, bila je zaposlena u vašoj firmi?
- Prijatelju, jeste li čuli za sponzoruše? Samo ova je bila malo finija i udala se za mene, pa sam joj bio službeni sponzor. Financirao sam sve. I onda, odjednom mi je pukao film. Prerezao sam joj kartice, ona se uvrijedila, dramila , rekla da ju maltretiram, da hoće rastavu. Nadam se da se u ovom trenutku pakira i da odlazi.
- Nisi li se malo prenaglio? Znaš kakvi smo mi muški, uvijek nam treba netko da nam netko opere rublje, skuha…
- Skuha?! Opere?! Ne znam jesi li oženjen, ali ova moja, sad bivša samo naručuje hranu. Ta ne zna što znači skuhati pošteni obrok. Želim ženu koja zna skuhati neko varivo, juhu ili tako nešto.
- Misliš na poriluk, grah, brokulu i slično? - suosjećajno sam ga pitao.
- Pa da. Upravo to. Treba mi žena koja je topla, iskrena koja me voli radi mene samoga, a ne zbog mog bankovnog računa. Žena koja je uz mene da mi bude podrška. Znaš što mislim?
- Znam. Sretno prijatelju i hvala na piću .
Na rastanku sam ga suosjećajno potapšao po ramenu. Pomislio sam kako sam sretnik i kako ja to sve imam.
- Idem kući i onako sam pretjerao sa pićem - pomislio sam.
Automatski sam povukao uže zvonca i pohitao u svoj topli dom.