Davno, davno (osjećao sam se glupo), pitao sam ju želi li zauvijek biti moja.
"Da," - rekla je - "naravno!"
Rekao sam joj da nemam novaca, da joj ne mogu skinuti zvijezde s neba. Ona je znala više od mene, znala je da može bez toga jer našu vlastitu zvijezdu sami možemo stvoriti od blata, udahnuti joj život i sjaj.
Prva nam je zvijezda ugasla prije nego je krenula na put. Ljubav čini čudne stvari i naše je crno nebo, ipak, obasjalo srebrno svjetlo pod kojim smo, zagrljeni, nastavili.
Zagrljeni, čak i kad smo bili razdvojeni pravim plavim planinama i pravim plavim vremenima.
-----
Jedino vrijeme ne može stati i reći: "Čekaj, daj da predahnemo pa da vidimo kako dalje!" Zato, valjda, vrijeme nije krivo ako se više ne volimo.
Volim li ju još uvijek, nakon svih nesporazuma, tuga i svađa? Ne držite me za riječ ali mislim da da!
Danas sam joj kupio jednu bijelu ružu. Aranžman? Poškropio sam ju hladnom vodom, stavio u pivsku bocu, napunjenu hladnom vodom, pred njen kompjutor, s papirićem na kojem sam napisao: "... Ti znaš da ja nisam od velikih riječi, ono što osjećam teško je reći... two variva..." Mogao sam, naravno, i bolje, i s aranžmanom i s porukom, ali, ubijte me (ili neka me ona ubije), to sam ja.
Kad sam ružu nosio kući, prolaznici su me različito gledali. Na nekim licima vidio sam podsmijeh i slutio sam njihove misli: "Gle budale!" Druga su lica bila indiferentna, ali u nekim sam očima vidio iskru razumijevanja, odobravanja, čak suučesništva.
Koja su lica bila u pravu? Volim li ju još uvijek, nakon svih nesporazuma, tuga i svađa? Ne držite me za riječ ali mislim da da!
Ivica Smolec
Velika Gorica/Zagreb
