Virovitički se glumci ne golišaju, ne krvare i ne čine proste stvari na pozornici. U usporedbi s današnjim kazališnim čudima čine se možda malo staromodnima. Ali oni govore, glume, tuguju, živciraju se ili nas nasmijavaju. Znaju što čine, starija je njihova mudrost!
Bilo je to sredinom sedamdesetih i vodili su nas, dakle, kao školarce u kazalište.
Poslušno smo sjedali u one stolice da bismo odgledali neku dječju predstavu.
Ali negdje pri kraju, predstava nam se učinila predugačkom. Djeca nestrpljiva,
pažnja popustila, pa se gledalište razbrbljalo. Počeo žagor, nastavnika premalo,
ne mogu umiriti cijelu dvoranu. A glumci na sceni valjda jedni druge jedva čuju.
Naš današnji oskarovac, Draško Zidar, Zicko
junior, za one malobrojne koji ne znaju, majstor Lovro iz tv-serije "Bumerang"
– tada naočit stariji osmoškolac - u svojoj je ulozi čučao iza neke kulise,
kao sakrio se, pa će nekoga tamo iznenaditi. Mi ga vidimo, ali ne vide ga glumci.
Tjeraju oni dalje predstavu, pomalo se nadvikuju s nama, vidi se, nije im lako.
Krv nije voda, a Zicku kazalište u genima. Zna on da je predstava živa, kao
živi stvor, da se može prilagoditi i promijeniti, da se pred publikom istodobno
i stvara i odvija. I zato se on, tako "skriven", obrati nama u publici.
Odgovoran mladac, kao Ljuban iz "Vlaka u snijegu", stavio prst na
usta, namrštio se i viče šššš. Štreberi i kazalištoljupci u publici prihvatili,
vide njega, pa isto viču šššš (Mirane, jesi li i ti bio tamo negdje?!), nastavnice
se angažirale i gledalište se pomalo smirilo, a glumci odahnuli. Skočio Zicko
iza svog zaklona, uskočio natrag u ulogu, nastavio gdje je stao, završila predstava
na opće zadovoljstvo.
A zašto se uopće ovom prilikom toga prisjećam? Zato što je to, dvadeset godina
prije Eurokaza i eksperimentalnog kazališta, bio ni manje ni više nego pravi
– interaktivni teatar. Ono kad publika kreira predstavu, u njoj sudjeluje pa
je svaka izvedba drukčija, što se u novije vrijeme fura kao neka novost. A mi
smo taj interaktivni teatar gledali još kao klinci! Da gledali - intervenirali!
Desetljećima kasnije, razgovaram s Matkom Ragužem, umjetničkim
voditeljem teatra Exit, po novinarskom zadatku. Poslali me ne zato što volim
kazalište - koga za to briga - nego zato što nema tko drugi. Prije sastanka
s Ragužem stigla sam tek zaviriti u njegovu web stranicu, da ne dođem baš praznoglava:
Exit je kazalište koje živi od toga što zaradi i ima malu dvoranu u Ilici kod
Britanskog trga, ali glumci u njegovim predstavama su kao pretplaćeni na nagrade.
Nisam još nikad bila u Exitu i to odmah priznajem Ragužu. On pun razumijevanja,
blag neki čovjek. Spomenem mu Tarika i Renea,
Dariju Lorenci, Krešimira Mikića... Zanima
me kako to da se njegovi puleni, kojima on prvi pruži šansu, kasnije pokažu
tako superiornima, a on odgovori da bira one za koje mu se čini da mogu ostaviti
nešto vrijedno. Sve upućuje na to da za takve ima nos i to mu velim, da se čovjek
uvjeri kako, makar na neviđeno, cijenim njegov rad. Vidi on to, pa mi kaže u
čemu je tajna koju rijeki znaju: "Kad biste ušli u ovaj kafić, Peru
Kvrgića ne biste ni primijetili. Ali na pozornici, vidjet ćete samo
njega!"
Obavili mi razgovor, pa se dodatno raspričali, čak me pozvao da dođem vidjeti
neku njihovu predstavu, kad već, moj grijeh, dosad nisam. Osjetim ja, tom čovjeku
mogu povjeriti onu svoju staru kazališnu traumu.
Ne kažem ipak da predstava u našem najvećem nacionalnom kazalištu nije bila
za gledati, nego mu priznam da se ne usudim ići često na predstave, jer mogu
podnijeti loš film, ali ne mogu loše kazalište. Tada mi je žao i vemena i novaca,
još više onog svog ushita koji osjećam prije nego što se podigne zastor, a najviše
tih ljudi, koji predamnom nešto izvode, a to što rade je ispod njihovog glumačkog
i ljudskog dostojanstva, jer me ne uspijevaju uvjeriti da to doista proživljavaju.
Dođe čovjeku da ih prekine, onako iz mraka gledališta, kao Chaz Palminteri u
"Mecima iznad Broadwaya", pa da im kaže "čekaj, tako nitko ne
govori!" Ali nije Matko razmetljiv, pa da me uvjerava da kod njih nema
lošeg teatra, niti da me prekori što na to uopće pomišljam. Nego mi iskreno
kaže prekaljeni profesionalac: «Da, loš teatar zaista je nešto žalosno. Ali
nije ga lako napraviti dobrim.»
Tu se ja sjetim kako mi je sličnu stvar rekao Miran Hajoš prije
nekoliko godina, kad smo se jedne večeri našli u Melonu. Samo što je Miran istu
misao oblikovao malo drukčije. Rekao je – kad idemo, idemo do jaja!
Danas se na kazališnim daskama - nekim drugima, srećom, ne na virovitičkim –
može vidjeti doslovce sve i svašta: tuku se, kolju, krvare, seksaju, onaniraju,
ejakuliraju... Sve je to, objašnjavaju teoretičari, u funkciji istraživanja
teatarskog izraza, dojmljivije ekspresije i transfera emocija između umjetnika
i publike. U novom je Hamletu Lucija Šerbedžija potpuno razodjenula
svoju Ofeliju, uvjerena da je agonija tog lika izražajnija tako razgolićena.
Dobro, sjedajući u gledalište pristajemo na sve što su nam oni na pozornici
naumili prirediti. Ali zato nam pored svih tih čuda današnjeg teatra, ovi u
našem kazalištu djeluju, mogli bismo reći, pomalo staromodno: nisu golišavi,
nego uvijek manje-više odjeveni, ne krvare i ne čine nepristojne stvari, nego
glume, govore, živciraju se, tuguju ili nas nasmijavaju. Gledala sam Miju
Pavelka u šekspirijanskim ulogama, kako grmi i gospodari dvoranom!
Vidjela sam kad su se Igoru Golubu, u monodrami Mire
Gavrana, oči zakrijesile suzama! Znaju ovi naši što rade, starija je
njihova mudrost. Jer živu riječ i onog tankoćutnog glumca, koji proživljava
dramu i svoje osjećaje dijeli s publikom, s kazališnih dasaka još od antike
nisu uspjeli istisnuti nikakvi ekshibicionisti. Ma što izvodili.