Izašla sam iz kazališta. Odmah poslije prvog čina. Jedva sam dočekala pauzu,
pa se izvukla i nisam se više vratila. Ne znam jesu li bili krivi loši glumci,
režiser, scenarist - autor valjda nije, on je klasik. Zapravo nije mi ni bilo
važno tko je kriv. Nije mi se svidjelo. Gledala kako se neki ljudi na pozornici
muče, zapinju, izvještačeno govore, patetično gestikuliraju, u grču su, ne ide
im, ali moraju, valjda zbog nas, publike. Pa sam izašla. A nije mi bilo lako.
Nisam bila ljuta, niti sam se osjećala prevarenom, kao nakon loše trgovine.
Ne, predstava je bila očajna, ali meni je ipak bilo kao da sam se ponijela nepristojno,
kao da sam nekoga izdala, prezrela nečiji trud.
Da ne bi netko krivo pomislio, nije riječ o našem, virovitičkom Regionalnom
kazalištu Virovitica, nego o našem najvećem, Hrvatskom narodnom kazalištu u
Zagrebu. Ali neću odati koja je to bila predstava, da se ne sramote glumci i
režiseri. Iz virovitičkog kazališta nikad nisam izašla u pola predstave. Zapravo
ni iz bilo kojeg drugog, ni prije ni poslije, osim onaj put iz HNK. Valjda je
zaista bilo nepodnošljivo.
Htjela sam, naime, reći dvije stvari: prva je da se loša predstava svakom kazalištu
može dogoditi, a druga, važnija, da sam odgojena tako da kazališne predstave
volim odgledati do kraja. I volim dugo pljeskati kad na kraju glumci i publika
jedni drugima zahvaljuju na doživljaju. Odgojena sam tako, a gdje drugdje, nego
u našem najdražem, najboljem i jedinom, virovitičkom kazalištu.
Moj se Dalmatinac uhvatio za trbuh od smijeha kad je prvi put došao u Viroviticu
i vidio da imamo samo jednu crkvu, koja čak nije ni jako stara, nego je iz 17.
stoljeća. Kod nas, počeo je, svako veće misto ima katedralu, a crkve su na svakom
kantunu, i to barem od 9. stoljeća. Ali kad sam mu pokazala kazalište, ostao
je otvorenih usta. E, kazalište nemaju ni mnogo veći centri od Virovitice, ni
Karlovac, ni Šibenik, ni Zadar... ustvrdio je, više kao urednik pokrajinskih
izdanja dnevnog lista, nego kao Dalmatinac. Da, kazalište doista nema svatko,
a takvo kazalište nema nitko! A to ću i argumentirati.
Dvorana kazališta bila je između dva svjetska rata bila dvorana Hrvatskog sokola,
a kad je završio rat, grupa glumaca tu je entuzijastično nastavila raditi pod
vodstvom Stjepana Redera. Tada, pedesetih godina, i moja je baka imala u kazalištu
mjesto koje ju je čekalo i uredno je posjećivala predstave. To su mi pričali,
a kako je doista bilo, piše na web-stranicama kazališta. Mnogi Virovitičani
i danas imaju običaj uzeti pretplatu, pa se u kazališnom foajeu pozdravljaju
viđeniji liječnici, nastavnici, odvjetnici... Kaže mi frend Zlatko da
mu je karta za kazalište dobrodošao razlog za izlaske. Nekoliko dana prije premijere,
poštom mu stigne pozivnica i on izvede svoje dame. Inače mu se ne bi dalo ni
spremati ni izlaziti, ali ovako, njegovo ga mjesto čeka.
Nas, đake iz sedamdesetih, vodilo se u kazalište iz edukativnih razloga. "Morali"
smo gledati dječje predstave i uprizorenja lektire. Ali bez obzira što gledali,
za nas je to značilo skraćenu nastavu, pa nitko nije imao ništa protiv kazališta.
Kasnije smo tek skužili kakav smo mi teatar imali priliku vidjeti! Naša generacija
na sceni je zatekla legendarnog Tomu Terzića Terzu, prvog Mikeša,
te tri velike virovitičke glumačke obitelji - Šuprna, Vrbenski i Zidar. Moja
prva, jedina i nenadmašna Hasanaginica bila je Biserka Vrbenski,
za nas djevojčice istinska glumačka zvijezda zbog koje bi se, kad bi kročila
na scenu, gledalištem pronio glasan uzdah divljenja. Adelu Horvat,
kao najstariju glumicu u bivšoj državi, ponosno smo gledali na televiziji kao
«babicu» u Gruntovčanima, a Antun Vrbenski snimio je i film.
Zvao se «Razmeđa» i s velikim se zakašnjenjem pojavio na repertoaru virovitičkog
kina «Zvijezda». Ali bolje ikad nego nikad.
Možda su virovitički kazalištarci znali svoje gabarite, gdje se i s kim mogu
uspoređivati, ali mnogi od nas iz publike ostali bi uvjereni da je naše kazalište
demodirano mjesto za izlaske penzića i dvorana za nastupe zbora muzičke škole,
da se početkom devedesetih nije nametnula nova generacija, ali ne na virovitičkim
daskama, nego na zagrebačkim. Ksenija Marinković, kasnije Ugrina,
i Dražen Kuehn, još kao đaci motali su se po našem kazalištu,
zatim krenuli pa uspjeli na zagrebačkim pozornicama i pokazali svima kako se
nose glavne uloge – oćeš na filmu, oćeš na pozornici. A odnedavno, naši Mikeš
i Prco, Mijo Pavelko i Draško Zidar
Zicko, počeli su se pojavljivati u serijama. Zicko je, štoviše, postao
oskarovac hrvatskog glumišta, a Miran Hajoš, u maniri pravog
kazališnog menadžera, svojom impozantnom pojavom obilježava sve značajnije zagrebačke
premijere. I tek mi je sada jasno da Virovitica ima svjetsku stvar! Ali nije
to od jučer...
(nastavak sljedeći tjedan)