Šokantna vijest o najavi uvođenja obaveznog vojnog roka podigla je ovih dana pravu borbenu uzbunu u zemlji i dijaspori. Polemike stručnjaka i laika o tome samo su doprinijele širenju panike među zbunjenim maturantima, kojima se takva vrsta vojne avanture ne uklapa u životne planove bliske budućnosti, što posebno dokazuje drastičan porast alkoholizma i renesanse u narodnjačkim klubovima prošlog vikenda. A službeni poziv da se jave u vojnu evidenciju samo je pojačao tjednu statistiku. Na svu sreću trajalo je kratko. Centar za mirovne studije i građanska inicijativa „Ne vojnom roku – Hrvatska zna bolje!“ smirili su situaciju.
I nije tu bilo neke velike mudrosti. Uz malo bubnjeva, tek toliko da probude građansku svijest, slobodno misleći omladinci samo su htjeli upozoriti Ministarstvo obrane da ne trči pred rudo. Jer po pravilu službe nemaju pravo nikome uputiti poziv za vojsku prije negoli Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku ne oformi Povjerenstvo za civilnu službu.
MORH-u se također zamjera i to što je propustio obavijestiti hrvatsku mladež i njihove roditelje da je nadležni ured za obranu dužan svakog novaka prilikom upisa u vojnu evidenciju pisanim putem cjelovito upoznati s njegovim ustavnim pravom na priziv savjesti.
Naravno da to nije fer; samo ja ipak mislim da ne treba biti ni previše kritičan, jer spomenuti poziv, budimo realni, nisu pisali fratri, nego vojni profesionalci kojima priziv savjesti, kada je u pitanju obrana domovine, nije ni u malom mozgu, a kamoli u velikom – pa im ne treba zamjeriti. No ima jedan drugi problem. A to je činjenica da se ovaj pravni institut zanemaruje u vojnoj obuci.
Čl. 92. Zakona o obrani je jasan: Pripadnik Oružanih snaga ima pravo odbiti zapovijed kojom se od njega traži postupanje protivno odredbama Ustava i pravilima međunarodnoga ratnog prava.
Ali postavlja se pitanje: Kako će odbiti ako nije istreniran da misli i osluškuje vlastitu savjest, nego je mentalno i duhovno izdresiran da samo sluša zapovijedi?
To je uostalom velika mana svih modernih vojski pa je stoga potpuno nedvojbeno da suvremena vojna obuka traži hitnu obrazovnu reformu, zasnovanu baš na prigovoru savjesti.
Ovu temu trebalo bi temeljito obraditi prije negoli novaci zaduže oružje i nauče rastavljati i sastavljati pušku, a svakako prije negoli nauče pucat. U suprotnom, ako pođemo od kraja, postoji opasnost da se svaka domoljubna bitka (u zemlji i inozemstvu) pretvori u haašku optužnicu.
No priziv savjesti ima i jednu drugu, veoma korisnu ulogu, radi koje navijam da se svi od reda prijave za civilnu službu. Pratimo pozorno:
Svaki je rat samo nastavak politike. Ako je građanski, onda unutrašnje; ako je u pitanju agresija, onda vanjske. A sad razmotrimo naše trenutno moralno političko stanje odakle možemo izvući poučne zaključke o koristi služenja vojske u civilnom sektoru:
Unutarnja politika
S obzirom na izrazite i sve napetije podjele u društvu, zaostale iz Drugog svjetskog rata, bilo bi poželjno da je što manje onih koji znaju baratati oružjem. Ako kojim slučajem dođe do građanskog sukoba, bolje da se pokefamo šakama nego puškama i bajunetima. Stoga bi trebalo pričekati barem toliko dok ova stručna državna komisija za suočavanje s prošlošću ne donese orijentacijske smjernice kako se ponašati u kriznim situacijama na kritične datume iz naše povijesti.
Vanjska politika
Ovdje je stvar još puno kompliciranija, zato sada prestanite treptat i nemojte mljackat. Zaustavite dah i zamislite ovakav scenarij: Svijet je i dalje u mirovnoj krizi. Negdje u Africi NATO je u novoj vojnoredarstvenoj demokratskoj akciji i nema nikoga da ih zaustavi. Ruse nije briga (njima je važno samo da se po njima ne tuče), a pokušaj utjecaja Hrvatske na vanjsku politiku SAD-a zaustavljen je ispred željezne ograde Bijele kuće.
Osjećamo se izdani, politički i teološki potpuno smo slomljeni. Ništa nam se više neda, ali nitko nas i ne pita. Naši vojnopolitički saveznici očekuju pomoć Hrvatske kao zdravo za gotovo, po ugovoru i dogovoru. Na podršku sa neba i mora ne računaju ( znaju da naša avijacija ne može doletjeti, a mornarica ne može doploviti), ali za kopnene snage već su nas upisali (jer ulaskom u NATO to smo i sami potpisali). Ako se otegne rat u nekoj pustinji, tko nam garantira da jednoga dana nećemo morat poslati i mlade ročnike, a ne uspiju li do sudnjega dana srušiti Asada, možda pozovu i nas starije. Zato prije nego zagusti, treba se na vrijeme presvući. Jedini način da svi budemo sigurni je služiti vojsku u civilki.
Kolumna Priroda društva, Davora Suhan, na portalu Moja Rijeka
