Umoran je rabi, umoran, crnoj zemlji teži.
I kada otputuje u vječnost iz koje je došao,
Oko njegova svemirskog brodića, iskrit će neoni i eoni,
Kao da je brod nakrcan silnim energijama.
No, brodić će krenuti koristeći jednu jedinu,
U koju odlazeći rabi vjeruje, otkako zna za sebe:
LJUBAV, LJUBAV, LJUBAV, LJUBAV.
Ona milijunima svjetlosnih godina leluja s beskraja u beskraj, Nedokučiva običnima, bliska onima koji, iako zamućenih očiju,
Žarko žele još jednom zagrliti pravednike,
obujmiti kuglu zemaljsku, sačuvati je za mladiće i djevojke,
za nove naraštaje, Evrope. Levanta, cijelog svijeta.
Novi naraštaji, neumitno, doći će, a rabijev brod odjedrit će,
Jedva poznatim putanjama.
Tisuće zvijezda pratit će ga na tom putu,
tisuću ispred, tisuću zvijezda iza..
Pravac i cilj: civilizacija Huva!.
Bit će to karavana od sjajnih zvijezda satkana,
zvijezde -svirači brujat će rabiju omiljene psalme.
Pitat će se rabi da li će slučajno susresti neki drugi brod.
Znat će ako se to dogodi, neće biti slučajno.
Da li je slučajno da se slabo pamte psalmi o miru,
Da li je slučajno što zvjezdani bruj ipak je:
sve tiši i tiši…………………………………………………………
sve tiši i ti………………………………………….
sve tiši i ……….……………………..
sve ti…………………..
sve .………………
s… s…. s…….s……….s……………s
(iz pjesme Bruj zvijezda sve tiši i tiši, Ljubo Ruben Weiss, siječnja 2009.)
Kada želimo o pokojniku napisati u kratkim crtama o njegovu životu i djelu, teško je donijeti na uvid samo biografiju, faktičke podatke koji nanizani gotovo ništa ne znače. Stoga je najbolje o čovjeku pisati iz perspektive poznanika, onoga koji ga je zaista poznavao kako na profesionalnom tako i na intimnome planu.
Ljubu sam upoznao na vrlo čudan način. Naime, čitajući njegove komentare na portalu Virovitica.net upoznao sam širokoumna čovjeka, s posebnim stavovima koji su izravno izbijali iz njegove nutrine uma, vlastitih zaključaka koji su se, na prvi pogled čitatelja, činili toliko jasni i neoborivi – stavova čovjeka sa onim pravim, vlastitim stavom. Ljubo se nije libio napisati protiv bilo koga nešto, bio je svjestan komentara ostalih, ali je zato ostao dosljedan analitičar kako situacije u svojoj, kako je on od milja zvao Viroviticu – varoši – pa tako i na državnome planu. Osim situacije u politici, Ljubo je pisao i o problemima židovstva u svijetu i Hrvatskoj…
Tako, 17. rujna 2013. dolazi mi poruka: „Vlatko, pozdrav! Čitam te, ti čitaš mene... Kada bude lijep sunčan dan, i bude se moglo sjediti vani, pozivam te da se bolje upoznamo, i da ti pokažem moju biblioteku.“ Poziv sam, dakako, prihvatio. Tada sam imao 18 godina, bio sam maturant, i bilo mi je doista neobično upoznati se s takvom personom, kako bi Ljubo rekao. Došao sam u njegovu kuću. Kuća – prava biblioteka. Soba – znanstvenika. Našlo se tu od beletristike, opće povijesti, umjetnosti, društvene znanosti, judaistika… Meni je poklonio knjigu A. Manfreda Prijatelj naroda. Radi se o romansiranoj biografiji Maraa, istaknute ličnosti francuske revolucije iz 1789. Razgovore smo oduvijek provodili na kavi i zaista, bilo je tu svakakvih tema. Kada sam ga upitao zašto se baš želio upoznati sa mnom rekao je da sada želi napraviti odmak od politike koja ga previše umara, te da se sada okreće izravno kulturi i židovstvu. Zaista, to je i činio. U kratkome roku postigao je mnogo. Organizirao je brojne večeri i druženja u židovskoj općini, akcije za uređenje židovskoga groblja (zajedno s bratom Željkom), književne večeri, predavanja…
Za taj kratki rok od nepune dvije godine našega poznanstva, saznao sam zaista puno toga o tom čovjeku koji polako hoda gradom, sa crvenim šalom i fotoaparatom oko vrata, polako šetajući i bilježeći svaki detalj koji zapazi i koji mu se učini zanimljivim.
Često sam slušao od njega o njegovoj knjižari o Beču, a kada sam pročitao tekst Miljenka Jergovića o tomu, ostao sam zapanjen:
Devedesetih godina u Beču poslovale su dvije južnoslavenske emigrantske knjižare. O njihova dva vlasnika mogao bi se napisati roman, u kojemu bi koješta trebalo izmisliti, pa zato evo onoga što je o njima dvojici istina. Pođimo od knjižare koja danas više ne postoji: nalazila se u osmome okrugu, a držao ju je Ljubo Weiss. Ako me sjećanje ne vara – bio sam tamo dva-triput, sredinom i krajem devedesetih – bio je to maleni, užasno nabijeni dućančić, u kojem se čovjek jedva mogao okrenuti oko sebe, i u kojem je, zapravo, bilo svega. Ako to, kažem, nije nadopjevano u mom sjećanju: Weissova knjižarica izgledala je kao instalacija za venecijanski bijenale, koju bi se moglo dvostruko metaforizirati: bio je to ogledni židovski dućančić, kao iz vremena prije holokausta, i Jugoslavija u malom – jedna nestala zemlja i sve njezine nestale književnosti i kulture.
Do rata Ljubo Weiss, rođenjem iz jednoga sela u blizini Virovitice, skoro na granici s Madžarskom, bio je situirani Zagrepčanin, radio je u Savezu socijalističkoga radnog naroda – kako se zvao taj najobuhvatniji politički forum u zemlji – poslije je bio tajnik zagrebačkoga židovskoga kulturnog društva, koje nosi ime rabina Freibergera, da bi 1991. pred Tuđmanom emigrirao u Beč i otvorio knjižaru… Petnaestak godina kasnije zatvorio je dućan, i vratio se u Viroviticu. Pod svojim punim imenom Ljubo Ruben Weiss pojavljuje se u rubrikama pisama čitatelja, reagira na kojekakve političke ekstremizme, vodi svoju usamljeničku borbu, a u Jutarnjem listu objavio je niz vrlo dobrih i instruktivnih komentara. Kao i svi ljudi koji su jednom bili prognani, ili su iz načelnih razloga samovoljno emigrirali, tako je i on trajno ostao emigrant. Gdje god živio, Ljubo Weiss više nije odavde. Svaki komadić zemlje njemu je tuđina. I dobro je što je tako, priliči to piscu, knjižaru, Židovu i Jugoslavenu, priliči svakome tko ne pati od amnezije. Izoliran i osamljen, sin oca logoraša iz Auschwitz-Birkenaua, te majke Čehinje i Hrvatice, s vlastitim životopisom, lude i neprilagođene naravi – samo takve naravi i jesu za priču zanimljive – taj vječni bečki knjižar, židovski dućandžija i čuvar jedne prezrene i uništene kulture, dušu je dao da ga opiše i ispriča neki naš Saul Bellow, kad bismo takvoga kojom srećom imali. Prije nekoliko godina Ljubo Ruben Weiss je u vlastitoj nakladi objavio i jednu zbirku pjesama, s kojom je, zapravo, i dokončana njegova bečka priča.
Njegova kratka biografiju koju je on sam priredio, objavljena je na Wikipediji.
Početkom travnja smo se susreli u gradu. Pričao mi je kako mu je njegova svojevrsna autobiografija pri kraju, kako mi ju želi pokloniti. Čuli smo se nekoliko dana prije njegova tragična završetka. Na kavu, nismo stigli.
Sada, kada Ljube više nema, ostaje pitanje tko će dalje u Virovitici nastaviti baštiniti kulturu židovstva, tko će brinuti o groblju – jedinome i vječnome spomenu te specifične kulture u našemu gradu. Komentari i kolumne će ostati praznije. Ali, Ljubo je vjerovao u mlade generacije. A o njemu se zaista dade napisati čitava studija. Zato je bolje ostati kratkorječit, a istraživanjem njegova lika i djela ostati zapanjen onime što nam je ostavio u nasljeđe. Ostavio je kvalitetan analitički temelj, vrijedan baštinjenja. Što reći nego, hvala ti.
Ne, ne mislim da će Vlatko nastaviti tamo gdje ću ja stati, jednostavno mislim da u vrijeme sveopćeg kaosa i svojevrsne krize vrijednosti taj mladi čovjek zaslužuje ohrabrenje u nakani da se bavi jednom znanstvenom disciplinom kao što je povijest. Jer, ma koliko volimo pogledati zabavne sadržaje, koliko god volimo viceve i sport, mislim da su mediji pretjerali sa tim zabavama i pričama o ipak tričarijama iz naših života ili ljepše rečeno, ipak nečemu što je zabava, razbibriga, ali ne i znanje. A znanje je moć, velika moć i zadnji je trenutak da se Hrvatska okrene cijenjenu znanja i onome što netko ima u glavi i zna to inteligentno, logički ili izreći ili zapisati, ali ne na temelju samo „rekla - kazala“ već na temelju dokumenata... (iz kolumne Na mladima svijet ostaje).