Ti si srcu mom tak puno sunca dala! Kaj morem ti neg reć: od vsega srca fala! „A kome hvala? Slavoniji“, kaže Jarminčanka Slava. Stihovima Dragutina Domjanića započela je priču o Zagorju u malom usred ravne Slavonije Vjekoslava Pratnemer, u Jarmini znana kao teta Slava. Za sebe kaže kako je udovica već 42 godine, majka troje djece, baka petero unučadi i prabaka troje praunuka. Po jednu zagorsku priču otišli smo baš kod nje, ali do njezina doma vodi i jedna veća priča: priča o prugama kojima su u Slavoniju stizali ljudi, o vlakovima koji su prevozili čitave obitelji i o stanicama koje su pamtile njihove prve korake u novom kraju.
.jpg)
U serijalu „Stanice koje pamte” kolodvor zato nije tek zgrada uz tračnice. On je mjesto rastanka i dolaska, granica između onoga što se ostavlja i onoga čemu se čovjek nada. Na peron se nekada izlazilo s drvenim kovčegom, zavežljajem i djecom uz skute, a iz vlaka se nije silazilo samo u drugo mjesto nego često i u posve drukčiji život. Slavonija je mnogima bila posljednja stanica siromaštva i prva stanica novoga početka.
VINKOVCI, VRATA SLAVONSKE RAVNICE
Ovogodišnja tema Vinkovačkih jeseni je „Vlak slavonske ravnice”. U središtu su došljaci koji su tijekom 20. stoljeća stizali u istočnu Hrvatsku jer je Slavonija, hrvatska žitnica, obećavala ono čega je u njihovim krajevima nedostajalo: zemlju, kruh i mogućnost opstanka. Privremeni dolazak za mnoge je prerastao u trajni dom, a njihova djeca i unuci postali su Slavonci kamenih gena, radišni i ponosni, premda se u govoru, pjesmi i obiteljskim običajima još čuo kraj iz kojega su potekli.
U takvoj priči Vinkovci nisu slučajna kulisa. Grad je od kraja 19. stoljeća rastao zajedno sa željeznicom. Prvi vlak službeno je stigao 23. studenoga 1878. na pruzi Dalj–Vinkovci–Slavonski Brod. U desetljećima koja su slijedila tračnice su se iz Vinkovaca razgranale prema Zagrebu, Osijeku, Vukovaru, Županji i Brčkom te prema Tovarniku i Beogradu. Do 1910. oblikovano je šest željezničkih pravaca, pa je grad postao mjesto na kojem se nisu presjedali samo putnici: ondje su se preslagivali roba, poslovi, vijesti i sudbine.
.jpg)
Prije devedesetih vinkovačko je čvorište bilo među najvećima i najprometnijima u tadašnjoj državi. Kolodvorski prostor protezao se kilometrima, a njegov ritam nije poznavao pravi predah. Prema podacima koje čuva lokalna željeznička memorija, kroz čvorište je do Domovinskog rata dnevno prolazilo više od 50 tisuća ljudi i oko pet tisuća teretnih vagona, dok je na čvorištu i pristupnim prugama radilo približno 3600 zaposlenika. Željeznica nije bila tek prometna služba nego jedan od najvećih gradskih poslodavaca i svakodnevni oslonac gospodarstva cijeloga kraja.
VLAKOM PREMA NOVOM DOMU
Vinkovački kolodvor bio je grad u gradu. Smjenjivali su se prometnici, skretničari, strojovođe, kondukteri, pregledači vagona, manevristi i radnici u radionicama. Zvižduk lokomotive određivao je satnicu, a kolodvorski razglas spajao je imena udaljenih gradova. Putnički vlakovi nosili su radnike, učenike, vojnike i obitelji, dok su teretne kompozicije prevozile žito, stoku, drvo i tvorničku robu. Tko je živio u Vinkovcima, gotovo je uvijek poznavao nekoga tko je radio na željeznici ili je svoj život ravnao prema redu vožnje.
No željeznica Slavina najranijeg djetinjstva nije bila ona iz mirnijih desetljeća, kada će vinkovačko čvorište dosegnuti puni zamah. Četrdesete su bile ratne godine. Prugama su prolazili vojni transporti, civilni vlakovi kasnili su ili mijenjali rute, a velik dio mreže bio je oštećen ili nesiguran za promet. Vinkovci su zbog svojega položaja bili važna tranzitna točka i strateški cilj. Ipak, čak i u takvu vremenu vlak je ostajao jedino prijevozno sredstvo koje je odjednom moglo prenijeti velik broj ljudi i ono malo imovine što su mogli ponijeti.
.jpg)
Većina došljaka u Slavoniju pristizala je iz Dalmacije, Hercegovine, Bosne, Like i Korduna, ali na jednom se mjestu naselio velik broj Zagoraca. U ratnim četrdesetima, u sklopu tadašnjih preseljavanja i kolonizacije, stigli su i Slavini roditelji. Kako drukčije nego vlakom. Put iz brežuljkastog Zagorja prema istoku značio je odmicanje od poznatih sela i ulazak u sve širi, ravniji krajolik. Svaka stanica bila je još jedan korak dalje od staroga doma, a dolazak u slavonsku ravnicu početak života koji se tek trebao urediti.
MALO ZAGORJE USRED RAVNICE
Najprije su došli u Karađićevo. „Rođena sam 1942., preselili smo se u Jarminu. I tu ostali… Na našem malom mjestu na brdašcu”, kaže Slava. U toj kratkoj rečenici stane čitava povijest mnogih doseljeničkih obitelji: put, privremeno odredište, još jedna selidba i napokon odluka da se ostane. Vlak je dovezao ljude, ali dom su morali izgraditi sami.
I doista, kao da su Zagorci usred ravnice pronašli jedino brdo i na njemu prepoznali komadić kraja iz kojega su došli. „Najviše ima Zagoraca iz okolice Marije Bistrice, Zlatara, Budinščine, Hraščine, Velškovca pa sve do Krapine”, pojašnjava teta Slava. Na jarminačkom brdašcu susjedi su govorili poznatim kajem, čuvali pjesme, recepte i navike, ali su istodobno učili živjeti s ravnicom, slavonskom zemljom i njezinim godišnjim ritmom.
A trude se slavonski Zagorci održati i svoju tradiciju. „Volimo predstaviti naše običaje, navade. Neka vide da iako smo bili sirotinja i neuki, znali smo si priuštiti veselje, razonodu. Uvijek je sve bilo lijepo”, kaže Slava koja je sjeća početaka Vinkovačkih jeseni na Borincima. „Napravili su lik jabuke. Cure su išle u berbu jabuka u nošnjama – šokačkim i zagorskim. Brale su jabuke i slagale na tu veliku jabuku tamo. Posle navečer je bilo obavezno purica z mlinci, kakva juhica, štrukli, bučnica. O, bez toga nije bilo… Mužikaši, plehari znali su dojti iz Zagorja pa su nam zajigrali. Mi smo si otancali do jutra i veselili smo se”, sjeća se kraja šezdesetih godina prošloga stoljeća. Na pitanje je li slavonska Zagorka, odgovara: „Kak kaže naš Štef – Slavonska sam, al Zagorka!”
U želji da sačuvaju svoje običaje, osnovali su zavičajni klub Kaj. „Klub je osnovan prije dvadeset godina. Izgradili smo repliku zagorske kuće. Stigla nam je 2009. godine iz Mihovljana. Kako je tamo napravljena, tako smo ju od kamena do kamena napravili i ovdje. Brojimo oko osamdeset članova. Cilj nam je održati običaje koje su naši roditelji povukli iz svojih krajeva. Uz zavičajni klub, imamo i KUD „Zvonko Ban” koji se predstavlja svake godine na Vinkovačkim jesenima. Oni su prilika da predstavimo svoje plesove, nošnju i običaje koje smo zadržali”, kaže predsjednik Mario Culi. Obilaze kajkavci i svoje prijatelje u Zagorju, a oni njih često ugoste. Svojevrsni muzej, odnosno njihova zavičajna kuća, otvorena je i za sve putnike namjernike.
.jpg)
„U Jarmini ima oko dvije tisuće ljudi. Mahom je to zagorsko stanovništvo. Zagorski duh obitava i živi dugi niz godina, počevši od 1941. godine. Ponosni smo na tu tradiciju. Mnogi su Slavoniju oplemenili svojim dolaskom, trudom i radom. Tom mozaiku pripada i Zagorac”, kaže jarminački načelnik Mario Matić.
.jpg)
Jarmina, međutim, nema željeznički kolodvor ni stajalište. Najbliža su željeznička stajališta u Gabošu i Ostrovu, udaljena nekoliko kilometara, dok je veliki vinkovački kolodvor približno devet kilometara od mjesta. Zato se dolazak Slavine obitelji ne može zamišljati kao silazak na jarminački peron. Vlak ih je doveo u vinkovački kraj, ali posljednji dio puta do kuće na brdašcu morali su prijeći izvan tračnica. Upravo u tom kratkom razmaku između stanice i novoga doma završavalo je putovanje, a počinjao život u Jarmini.
Pruga je u toj priči više od puta između dviju geografskih točaka. Ona je nevidljiva crta između Zagorja koje su roditelji nosili u sebi i Slavonije koju su ostavili djeci. Vinkovci, kao veliko čvorište, bili su vrata toga novog svijeta: mjesto kroz koje su prolazile tisuće nepoznatih lica, ali je svako od njih imalo vlastiti razlog dolaska i vlastitu stanicu na kojoj je odlučilo sići.
Danas su mnogi kolosijeci tiši, vlakova je manje, a nekadašnju veličinu čvorišta lakše je naslutiti nego doživjeti. Ipak, stanice pamte. Pamte kofere, pozdrave i iščekivanja; pamte one koji su odlazili i one koji su dolazili ostati. U Slavinoj zahvalnosti Slavoniji zato se čuje i daleki zvuk vlaka, onoga koji je njezinu obitelj doveo iz zagorskih brega prema ravnici i pomogao da se u Jarmini rodi jedno malo Zagorje.
*Izvori: HŽ Infrastruktura, 140 godina vinkovačkog čvorišta; Hrvatska tehnička enciklopedija, natuknica Željeznica; HPD Cibalia Vinkovci, Zaboravljena vinkovačka ratna pruga; Ivan Balta, Kolonizacija u Slavoniji od početka XX. stoljeća s posebnim osvrtom na razdoblje 1941.–1945. ; Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, PRESS Vinkovačke jeseni.
