„Počni od onog što je nužno, potom učini ono što je moguće, pa ćeš brzo učiniti i nemoguće.“ Tako je govorio sv. Franjo Asiški. Sve Hrvatske vlade od prvih višestranačkih izbora do danas bile su pretežito katoličke. Premijeri i ministri većinom su kršteni, čak i oni malo lijevo od desnog centra znali su napamet Očenaš i Zdravo Marijo, pa se čini da je dnevni red na radnim sjednicama uvijek trebao ići spomenutom Franjinom logikom. Ali, gle čuda, počelo se od kraja.
Od samog početka imali smo čudo od države i postigli nemoguće – i to uz domoljubne budnice i koračnice, stupajući pod parolom Sve po jednu kunu.
Da su današnji beskućnici tada imali više sluha za biznis mogli su si kupiti lance hotela i sada živjeti u nekom toplom sobičku s nekoliko zvjezdica, umjesto gledanja u zvijezde pod vedrim nebom. Ali tko je onda mogao znati da će se u obnovu zemlje krenuti s krive strane i da će se mnogima život okrenuti naopačke.
Prema procjenama Hrvatske mreže za beskućnike u Hrvatskoj je trenutno više od 1000 beskućnica i beskućnika. Ukupni smještajni kapacitet prihvatilišta i prenoćišta u Hrvatskoj je do 420 korisnica/ka i svi kapaciteti su gotovo uvijek popunjeni. Negdje oko 500 osoba boravi na javnim površinama u velikim gradovima, ali i u gradovima gdje ne postoji smještaj za beskućnice/ke.
Kada bi se broj beskućnica/ka u Hrvatskoj računao po ETHOS tipologiji, tada bismo sigurno došli do brojke od 7.000 osoba, ako ne i više. Podsjetimo, po ETHOS tipologiji beskućnicima se smatraju i osobe privremeno smještene u institucije (nemaju uređeno stanovanje),osobe koje žive u: nastambama bez struje i vode, kamp kućicama, podrumskim neuvjetnim stanovima, garažama, poslovnim prostorima, hostelskim oblicima dugotrajnog smještaja i sl. (beskućnici.info)
Stan i hrana - red vrijednosti i poredak u stvarnosti
Ljudskim željama i potrebama nema kraja. No, postoji li nešto nužnije za život od stana i hrane?
Lako je reći da ne postoji, ali gdje su dokazi? Desetine milijardi eura nasljednog generacijskog duga stvorenog iz hitnih potreba i niti jedan zaduženi milijun ne daje na znanje da netko u ovoj zemlji gladuje i živi na ulici. Čak niti u poreznoj tablici množenja ne postoji stavka koja bi računski ukazala da itko o tome ozbiljno računa i misli.
Jasno je da se nema, ali su nejasni troškovi i stavke rashoda. Reže se svima za sve i svašta, samo na cijelome podužem spisku nema niti jednog zareza i prireza za beskućnike. Ne može se reći da u Banskim dvorima nedostaje suosjećanja. Dapače. Ali fali neki poticajni osjećaj hladnoće na vlastitoj koži koji ledi krv u žilama i probija do kostiju. Svima je toplo, a to ljude uspavljuje. Zato ne bi škodilo malo se rashladiti.
Danas, na minus 15., dok vani pingvini padaju u nesvijest od zime, dobra je prilika da se prva sjednica Vlade održi negdje na ulicu ili barem kraj širom otvorenih prozora. Malo sibirskog propuha dobro bi došlo. Ne treba dugo. Samo toliko dok se ne presloži dnevni red. Kad puše u glavu i zebe za noge čovjek postane nekako svjesniji. Lakše razabire prioritete po redu vrijednosti i uočava propuste u poretku u stvarnosti.
Kolumna priroda društva, Davora Suhana, na portalu Moja Rijeka
