Sklapam oči i brojim... ulice i trgove... balkone i krovove... lica i osmijehe...
Koračam i ne osvrćem se. Kamo god da pođem, otvorena me vrata čekaju. Kome god da se obratim, obasipa me prijateljskim riječima. Gdje god da zastanem, obasjaju me zrake sunca. Kroz odškrinute prozore dopire smijeh obojan toplim mirisima doma.
Virovitica kakvu želim rascvjetana je i prolistana, šarena i blještava, milozvučna i miomirisna, pitoma i blagonaklona. Ona je svijet otvorenih mogućnosti i ostvarenih snova. Motivira i potiče, zahvaljuje se i nagrađuje. Ona je osjećaj spokoja i mira, zadovoljstva u malim stvarima. Zaokružena je i prostrana, bez mračnih zakutaka i oštrih rubova. Iza svoga imena čuva sjećanje na lipe u ljetnim mjesecima i škripanje snijega pod teškim zimskim koracima.Visoka je i ponosna, dama sa svilenim šalom, prijateljica i majka.
Ona mi je najbliže kad nisam tu, kad sam tjednima i kilometrima daleko. I uvijek pronađe put, uvuče mi se u san i šapuće: „Dođi, sve će biti u redu“. A ja joj vjerujem. Kao sve dobre kćeri, ne oklijevam i dolazim. Doma.
Virovitica kakvu želim prostire se mjestom koje se zove „daleko“, koje se zove „izbivaš dugo“, koje se zove „kad me nema“. Virovitica kakvu želim maska je koju navuče da me učini slabom, sjetnom i strancem. Tek kada sam u njezinu okrilju, pokazuje svoje pravo, izborano lice, pokazuje ono što jest.
Virovitica kakvu želim i Virovitica kakva jest dva su svijeta tako strana i daleka, da se nikad ne dodirnu u isto vrijeme na istome mjestu. Zacijelo je to apsurd života i ironija svakidašnjice – pronaći se u prostranstvima bijeloga svijeta, a biti potpuno izgubljen u rodnome gradu.
Nikada si nismo dalje nego kad sam tu, a najbliža mi je onda kada me najviše nema.
Tekst nabijen emocionalnošću, prepun nostalgičnosti zbog življenja izvan Virovitice, razmišljanje o rodnom gradu kao idealnom mjestu – u snovima.
Nedostatak: argumentirana analiza, znanstvenost nužna u novinarstvu/publicistici. Tekst je ostao na razini literarnosti.