Vjera Vidov uoči premijere predstave Kaštanka u Virovitici: Rekli su mi da je jako drsko raditi Čehova, i to u lutkarstvu

Večerašnja premijera lutkarske predstave A.P. Čehova Kaštanka peta je režija zadarske glumice Vjere Vidov (1972), virovitičkoj publici poznate iz predstave Nevidljiva s ovogodišnjeg Virkasa, ali i nekih drugih predstava Kazališta lutaka Zadar s kojima je gostovala u Virovitici. Prvu predstavu, interdisciplinarni projekt Dicipula, režirala je 2011. godine i predstavila na Međunarodnom festivalu suvremenog kazališta Zadar snova. Autorica je i redateljica kazališnih predstava Božić malog patka (2013), San (2015) i Božićno drvce (2015). Autorski projekt Ana i ona realizirala je 2016. godine u produkciji teatra VeRRdi s kojim surađuje kao koautorica predstave Ponoćna igra u režiji Juraja Jarasa (2012.). Jedna je od osnivačica dramsko-lutkarske radionice Donatolina pokrenuta u matičnoj kući 2013. godine. Dobitnica je nagrade za najbolju animaciju na SLUK-u, Nagrade dječjeg žirija za najbolju predstavu Međunarodnog lutkarskog festivala LUTKE u Ljubljani za predstavu Koliko je duga jedna priča, nagrade za najbolju žensku ulogu na SLUKU-u u predstavi Michelangelo Buonarroti Dražena Ferenčine, nagrade za najbolju ulogu na Festivalu Assitej 2016. u Čakovcu za ulogu Patka u predstavi Juha od bundeve i brojne druge.

Kako je došlo do redateljskog angažmana za ovu predstavu?
Suradnja s Kazalištem Virovitica nastala je prošle godine koprodukcijom predstave Nevidljiva. Kod nas koji smo sudjelovali u Nevidljivoj to se pokazalo kao jako dobra rad, i uvod u nešto novo gdje smo se svi jako povezali. Tako da smo samo sada nastavali istim žarom. Ravnatelj Kazališta Virovitica ponudio mi tekst na režiju i ja sam ga prihvatila.

Do sada si režirala samo svoje tekstove, komade koji si sama napisala, a sada je na red došao nitko drugi nego Čehov. Jesi li dugo razmišljala prije nego si odlučila prihvatiti se tako zahtjevnog posla?
Nisam puno razmišljala, ali sam se jako prepala jer nikada prije nisam čula za Kaštanku. Izazov mi je prihvatiti nešto čega me je strah. Do sada sam radila svoje tekstove i ti stvar znatno lakša - dok pišem već radim dramatizaciju, znam što želim, znam kako treba izgledati scena. Međutim, raditi Čehova je druga stvar, pa nisam ja redatelj. Ali, kada samo pročitala Kaštanku momentalno su se stvorile slike u glavi, i odmah sam rekla: Krećem, mogu ja to. Poznala sam suradnike, jer svi smo manje-više radili na Nevidljivoj, i kao glumci smo se jako dobro upoznali tako da je sada sve išlo glatko. Ipak, osjećala sam lagani strah sve do zadarske premijere. Nakon nje prišao mi jedan profesor čestitati i rekao: Samo da znaš bilo je jako drsko raditi Čehova , i to u lutkarstvu. To mi je bio kompliment.

Kako je reagirala zadarska publika, što očekuješ večeras u Virovitici?
Zadarska publika je jako dobro reagirala vidjet ćemo kako će virovitička. Zadovoljna sam i sretna zbog toga. Čak su našli i neku poveznicu s Nevidljivom. Očekivali su da ćemo Čehova napraviti starinskim tipom kazališta jer tako je i pisana – starinska scenografija, ruska glazba… Ali, u svemu tome ima nečega novoga. Drugačiji način razmišljanja. Moram priznati, da me više strah ove premijere nego one u Zadru, jer tamo me ljudi znaju. Znaju moj način razmišljanja, moju glumu, ono što sam postavljala na sceni pa tako znaju i ono što mogu očekivati.

Do jučer si glumila s kolegama glumcima kojima si danas redateljica. Čini mi se da to nije ni malo jednostavno?
Zeznuto je jer te ljudi znaju kao glumicu i prijatelja. Posebno kad se zbližiš kao što smo se mi zbližili nakon Nevidljive. Malo je teško govoriti što trebaju raditi na sceni s pozicije redatelja. Ali, nisam imala problem. Neki put su probe trajala sat vremena, neki put pet. Ovisi o tome kako nam je išlo. Nikoga nismo maltretirali, nitko nije nas maltretirao. Imali smo apsolutnu slobodu, kazalište je bilo cijelo naše. Bilo nam je super!

Često spominješ Nevidljivu. Stekao bih dojam da je to prijelomna predstava u tvojoj karijeri?
Nevidljiva mi je promijenila pogled prema kazalištu. Sada imam totalnu drugačiji viziju kazališta, imam osjećaj da ga gledam nekim drugim očima. Koliko god ta predstava ima dobre kritike, i dobila je nagrade na festivalima, nekim ljudima nije draga jer drže da to nije lutkarstvo. Onda se zapitam što je danas lutkarstvo, što je gluma i uopće što je kazalište. Kazalište je živo tijelo koje raste i kojemu treba dati šansu da se širi, a ne držati ga zatvorenog.

Kako se osjećaš u Virovitici? Kako ti se čini naš grad?
U Virovitici sam kao u svojoj kući. To je moje drugo kazalište, a Virovitica je moj drugi kraj. Ja sam ovdje strašno mirna. Boravak u ovom gradu dođe mi kao neka vrsta meditacije, kao da me netko poslao na neku finu terapiju tipa joga ili nešto slično. Ovdje osjećam velike sigurnosti. Strašno mi paše energija koja pršti gdje god okrenem, ta iskrena povezanost među ljudima koju osjećam gdje god kročim

Što radiš kad nisi u kazalištu?
Stalno sam u kazalištu. Moj život se zadnjih šest-sedam godina sveo apsolutno na kazalište. Radim s djecom, s kolegom vodim glumačku radionicu. Odem ponekad na neki kazališni festival, a na njemu opet razgovaramo o kazalištu. Volim pisati, pa uvijek nešto piskaram, ali opet za kazalište. Voljela bih naći neki hobi koji isključuje kazalište, ali za sada mi to ne ide.