Kad je objavljena knjiga "Politika za mlade" Marinka Raosa i Višeslava Raosa, podnaslovljena kao "priručnik za inteligentno političko ponašanje" i "self-help za demokraciju", bilo je komentatora koji su se ponadali da će takav projekt možda potaknuti uvođenje građanskom odgoja kao obaveznog predmeta. Proteklo je gotovo pet godina, ništa se nije promijenilo, a pred nama su još jedni izbori. Umjesto da postanemo subjekti politike, mi smo i dalje njezine žrtve – političari grabe pozicije i privilagije, ne mareći za odgovornost prema građanima, a birači bezvoljno izlaze na birališta, sve manje uvjereni da njihov glas nešto može promijeniti. Dr. sc. Višeslava Raosa, jednog od autora "Politike za mlade", koji radi kao viši asistent - predavač na Fakultetu političkih znanosti, pitamo po kojim aktualnim pojavama na hrvatskoj političkoj sceni primjećuje da nam je svima potreban "self-help za demokraciju".
– U posljednje vrijeme, vidimo dva fenomena političkog ponašanja građana. Prvo, referendumsko odlučivanje značajno je dobilo na popularnosti i značaju. Drugo, velik broj birača okrenuo se novim političkim opcijama koje doista zadobivaju koalicijski i ucjenjivački potencijal te tako imaju presudan utjecaj na smjer kretanja politike u Hrvatskoj.
* Očekujete li na sljedećim parlamentarnim izborima veći izlazak na izbore nego proteklih godina? Koliko je u nas razvijena svijest da je za izbore važno izaći na birališta?
– Najčešći argument koji izborni apstinenti nude jest da su svi političari jednaki, to jest jednako nesposobni i korumpirani. Upravo zato u posljednje vrijeme cvjeta uspjeh novih političkih opcija koje se predstavljanju kao odmak od postojećih političkih elita, kao „ljudi iz naroda“ koji poznaju „stvarni život“. Iskustvo prethodnih izbora, koji su rezultirali pat-situacijom, moglo bi potaknuti porast izborne izlaznosti, budući da će mnogi građani shvatiti da njihov glas doista može biti presudan kako bi njihova preferirana opcija dobila koji mandat više ili kako bi se pak spriječilo da ona opciju koja im je najmanje prihvatljiva osvoji mandate.
* Kakve posljedice na razvoj demokracije može imati polariziranost političke scene i nedostatak tolerancije između čelnika vodećih stranaka? Kako nedostatak komunikacije među političkim čelnicima djeluje na klimu u društvu?
– Svakako svjedočimo tome da u našem društvu postoje duboko ukorijenjeni agonistički pogledi na politiku. Drugim riječima, velik broj političkih aktera na politiku gleda kao na borbu međusobno isključivih stavova i svijet oko sebe dijeli prema ključu „prijatelj-neprijatelj“. Tome se pak suprotstavljaju ideje o „jedinstvu“ i „zajedništvu“ koja pak žele zapravo dokinuti politiku kao natjecanje ideja i artikulaciju interesa u ime nekih općeprihvaćenih „viših ciljeva“. Ni jedno niti drugo nije zalog za razvoj kvalitetne liberalne demokracije. Naime, ono što nam je doista potrebno jest sučeljavanje ideja, stavova, programa i interesa, no uz međusobno uvažavanje političkih aktera na način da se prihvaća legitimnosti drugog i drugačijeg stava i interesa, u okvirima pravne države i zaštite slobode pojedinca te njegovog života i imovine.
* U priručniku „Politika za mlade“ navodite da je informiranje važan faktor razvoja demokracije. Koliko mediji u Hrvatskoj pridonose razvoju demokracije? Kakve posljedice na razvoj demokracije ima gašenje emisija, ograničavanje slobode medija i mijenjanje uredničkih garnitura sa svakom promjenom vlasti?
– Zabrinjavajuće je da u našem medijskom sustavu i dalje presudnu ulogu imaju stranačkih interesi i stranački motivirano kadroviranje. Javni radijski i televizijski servis treba doista postati javan, dakle javno tijelo koje je je odgovorno Saboru, no neovisno o izvršnoj vlasti, poput središnje banke. Ono što također treba istaknuti, jest da na području privatnih medijskih kuća, nažalost, postoje mnogi slučajevi nejednakog postupanja poreznih i sudskih tijela prema pojedinim akterima, uz stranačku protekciju, što stvara situaciju nejednakih uvjeta tržišnog natjecanja za medijske aktere, te posljedično onemogućava kvalitetne medijske sadržaje i novinarsku slobodu u privatnim medijima.
* Očekuju nas novi izbori i novi vodeći ljudi na čelnim pozicijama u državnim poduzećima. Može li se opet prognozirati promjena vlasti koja ništa neće promijeniti?
– U Hrvatskoj se stranačko natjecanje dominantno odvija na identitetskim, a ne na programskim osnovama. Biračko ponašanje je također takvo, građani biraju na temelju pretpostavke da je neka stranka podudarna s njihovim osobnim, obiteljskim ili zavičajnim identitetskim odrednicama. Nasuprot tome, samo manji dio birača doista donosi svoje odluke na temelju programskih razlika među strankama. Podizanjem kvalitete medija i izvješćivanja o politici, sustavnim građanskim obrazovanjem u školama i poboljšanim sustavima regrutacije i razvoja stranačkih kadrova, mogli bismo u budućnosti promijeniti takve trendove, tj. skrenuti fokus na konkretne javne politike i na raspravu, kako u predizborno, tako u poslijeizborno doba, o supstantivnim pitanjima koja more naše građane.
* Suočeni smo s iseljavanjem mladih i obrazovanih ljudi. Koliko je iseljavanju pridonijelo rašireno mišljenje da je politika istoznačnica za korupciju i da su političari ljudi kojima je važniji vlastiti interes od javnog?
– U Hrvatskoj mnogi mladi ljudi, posebice mlade obitelji, teško ostvaruju svoju egzistenciju. Ne mogu pronaći adekvatno plaćen posao u skladu sa svojim aspiracijama i obrazovanjem. Otvaranjem tržišta rada drugih članica Europske unije za hrvatske državljane, otvorila se mogućnost za novu emigraciju. Dakle, to nije izravno povezano s široko rasprostranjenim, posebice među mladim i obrazovanim građanima, osjećajem razočaranja političkim institucijama, a posebice političkim strankama, u Hrvatskoj.
* Ako je iseljavanje posljedica otvaranja tržišta rada, a ne razočaranja političkim institucijama, znači li to da se iseljavanje mladih obitelji iz Hrvatske ne može zaustaviti poboljšanjem uvjeta života?
–Iseljavanje se može zaustaviti ne samo poboljšanjem uvjeta života, već stvaranjem društvenog, i političkog, ozračja u kojemu vladaju optimizam, spremnost na poslovni rizik i povjerenje u institucije.
