BAKIĆ - Zlaticu Kovačić, 62-godišnju Bakićanku za nedavnih nesnosnih vrućina koje su zahvatile i slatinski kraj, zatekli smo u, za ženu, neobičnom i teškom poslu - šišanju janjadi. Time se bavi već više od trideset godina. Dok joj je suprug bio živ imali su i po šezdeset ovaca, no, već godinama, otkako je umro, živi bez primanja te ovaj posao radi sama i iz nužde.
- Pokojni suprug i ja prvu smo ovcu dobili '71. godine. Jednom smo čovjeku iz Sladojevaca znali ići u ispomoć kod prikupljanju sijena, pomagali okopavati vinograd, pa nas je tim poklonom odlučio nagraditi za trud. Vremenom smo imali čak šezdeset ovaca, a nakon njegove smrti imala sam ih petnaestak, kaže Zlatica ogorčena što joj je na dan muževljeve smrti netko ukrao janje. U Bakić je iz Čađavačkog Luga doselila 1965. godine, zahtjevnom poslu šišanja ovaca morala se naučiti sama, a sve koje je pitala za pomoć tražili su pedeset tadašnjih njemačkih maraka po ovci.
- Prvi put sam sama ošišala ovcu 1983. godine. Naučila sam se tom poslu promatrajući kako to radi jedna obitelj iz Sladojevaca. Sama sam morala vezati ovce teške i po 120 kilograma, bilo mi je jako teško, ali nisam imala drugog izbora. Nisam imala mirovinu i od toga sam živjela, dodaje. U početku se bojala takvog posla, jer je ovcu teško savladati, polegnuti i povezati. Ožiljak na ruci podsjetnik joj je na mukotrpan posao. Zbog nemirne ovce dobrano se zasjekla škarama. Bilo je teško, ali i sad, kaže, kad god vidi ovce zaigra joj srce.
Život ovu Bakićanku nije milovao. Osim s neimaštinom borila se i s brojnim bolestima koje su podrazumijevale trinaest operacija. Zbog takvog je zdravstvenog stanja, tvrdi, u bolnici u Zagrebu provela četiri, a u osječkoj bolnici tri mjeseca. Živi bez mirovine i drugih primanja a u svakodnevnim brigama ususret joj izlazi prijatelj Niko. Unatoč problemima uspjela je zadržati vedru narav i, u skladu s mogućnostima, pomagati drugima.
