Svijet više neće biti isti! Svijet više neće biti isti - kao da se svako jutro budim uz papigu koja je uspjela naučiti samo tu jednu rečenicu. Ponavljaju je gotovo svi čelnici svijeta koji kao da su zapeli u osnovnoj školi u pisanju slova pa su dobili po zadatku da tisuću puta „napišu“ – izgovore tu rečenicu.
Dobro znamo da je PONAVLJANJE majka nezaborava. Kada želiš dobro utvrditi gradivo, ponavljaš ga dok ti ne krene „izlaziti“ na uši. Oni zasigurno iz dobrohotnih namjera to ponavljaju kako bi osvijestili puk na jednu već odavno poznatu činjenicu kako se svijet i sve živo na ovoj planeti mijenja svaki dan.
I svaki novi dan NIJE ISTI! Od jutarnjeg ustajanja do večernjeg odlaska u krevet mi nismo više oni isti koji su ustali. Niti je voda koja teče u rijeci ista kad joj god priđeš, niti je zrak uvijek iste kvalitete, niti oblaci na nebu, niti sunce, niti mjesec!
Pa čemu onda ta velika potreba da nas se upravo sada, a ne do sada upozorava na tu činjenicu. Oni koji s pozicije vlasti upozoravaju narod na promjene podrazumijeva da oni unaprijed znaju kakve će one biti i važno je samo uvjeriti iste da budu spremni prihvatiti te promjene kakve god one bile! I to zdravo za gotovo! Ne promišljajući uopće o smislu i značenju!
Već odavno smo mi sudionici novog vrlog virtualnog svijeta. Životi su nam se postojanjem novih pametnih telefona i društvenih mreža preselili na ekrane. Odavno već mi držimo socijalnu distancu, samo nismo to shvatili ozbiljno. Udvaramo se preko ekrana, zakazujemo sastanke, družimo se sa familijom, svoje uspjehe i neuspjehe, svoja raspoloženja, sve to dijelimo na daljinu. Sada su nam samo osvijestili stanje u kojem se već duže nalazimo.
AHA moment, aha ne smijemo se družiti u većim skupinama, ne smijemo se grliti i ljubiti, ni seksati ni ići na posao. Jer, posao će začas stići vama. I to doma. Ostanite doma! Doma je najsigurnije! DOM je mjesto GDJE trebate biti! Dom je mjesto na kojem se dešavaju lijepe stvari kad bi se smjeli samo grliti i ljubiti sa svojim najmilijima, djedama i bakama, mamom i tatom, sestrama i braćom.
Doma imate društvene mreže, TV ekrane koji će umjesto vas putovati i donositi vam najnovije vijesti kako se svijet mijenja i kako nije više isti. Tako da kad vam ponovo dozvole da izađete na ulice, više nećete radosno trčati u zagrljaj majci i ocu, već svom roditelju 1 i svom roditelju 2.
Vaša djeca kada budu dolazila kući vi ćete ih oduševljeno pitati kojeg su spola danas i kako im se trebate obraćati. Pitat ćete ih kakvo im je stanje na čipu i mogu li koju crkavicu dati vama a da to država ne sazna jer vi ste generacija koja se još uspjela oduprijeti čipiranju pošto je visina vaše penzije tolika da se ne isplati trošak ugradnje istog u vas.
Oni će odgovoriti da će vidjeti jer još ima nekih poslića koje mogu obaviti sa strane a nisu evidentirani. Pošto sve svoje račune plaćaju preko čipa više ne moraju odlaziti do poslovnica i stajati u dugim redovima, a vama su ionako zbog već spomenute financijske klauzule o visini vaših primanja isključili sve. Tako da se vi i vaša baba grijete jedino stiskajući se jedno uz drugo, naravno, potajice, i prisjećate se onih davnih divnih vremena kada ste bili romantični i palili svijeće.
Sada ih nekako morate sami praviti jer je kupovina za vas posve isključena. Do nedavno su to još neki mogli umjesto vas, ali kada su shvatili da vas tako samo dulje održavaju na životu, brzo su im i to zabranili. Vaše mirovinske fondove su ionako već davno preusmjerili na svoje čipirane račune, dok još niste ni slutili kakva vas nova virtulana stvarnost čeka. One koji nisu ostali doma i smješteni su po domovima za stare i bolesne, opslužuju hologrami jer oni nisu podložni zaraznim bolestima niti ičemu što je ljudsko. Naročito, emocijama.
Vaši unuci više ne idu u škole jer ste konačno shvatili da škole ničemu ne služe. Tamo se samo druže u grupama i razvijaju neke društvene vještine koje im prenose učitelji koji su vrlo skloni pogreškama. Mogu se ponašati kao ljudi. A mogli bi i steći naviku da se grupno založe za nešto do čega im je stalo ili protive nečemu za što osjećaju da nije za njihovu dobrobit.
Na primjer, ljudi bi se mogli okupiti u većim grupama nešto slaviti ili protestirati protiv nečega. Ili sjetiti se događaja iz prošlosti koji su po nekim drugim shemama ali s istim ciljem pokušavali od vas napraviti robove, sluge, poslušnike i ljude nižeg reda kojima upravljaju moćni povlaštenici ili roboti bez suosjećanja.
Potrebno je zatrti zajedničku memoriju nametnutim strahom za goli život. Kako reče jedan čovjek „bojim se zaraze, bojim se za svoj život i živote mojih bližnjih, ali se bojim i za ostanak bez posla i ne znam više čega se sve trebam bojati“ i hrabro izašao iz kuće na ulicu zajedno sa mnoštvom drugih kako bi protestirao i izborio se za temeljno ljudsko pravo. Pravo na rad i dostojan život od svoga rada!
Čujem da sindikati organiziraju virtualni prosvjed za Prvi maj! Baš sam znatiželjna! Davne 1886.godine vlasti su intervenirale i nekoliko je ljudi ubijeno, a vođe su osuđene na smrt. U slučaju da se nekome ne svidi virtualno okupljanje, mislim si nešto postoji li i virtualna smrt i može li se uskrsnuti od nje. Kao u igricama. Samo restartaš.
E pa mili moji koji se još sjećate značenja spomenutog praznika želim vam Dobar tek i ukusan prvomajski virtualni grah!
