In memoriam
Virovitički pozdrav Zvonimiru Majdaku: Majdak je bio naš književni Casanova i Bukowski naših dana
U životu ljudi kojima knjiga nije samo tlaka, dosada i uzaludno bačen novac postoje pojedina životna razdoblja, kako za žene tako i za muškarce, u kojima se ljudi na vrlo zanimljiv, primjenljiv i promjenljiv način ''nalaze'' u pojedinim literarnim objavama posebice domaćih autora u određenom razvojnom periodu uspoređujući sve oko sebe i propitujući sebe same na različite načine.
Za nas muškarce šezdesetih koji smo stasali u sedamdesetima i postali frajeri (oni koji se nisu u međuvremenu oženili) u onima iza, vrlo značajan je bio upravo Zvonimir Majdak sa svojim knjigama i prozom nazvanom po tom tvrdom i teško poderivom, pamučnom i plavom, neuništivom i dandanas modernom odjevnom predmetu koji je proslavio sve kauboje i prave face donijevši Talijanima u Trstu i tadašnjim domaćim raznoraznim izdavačkim kućama velike i danas nezamislive profite. I mi smo tada, da se ne lažemo, iako nismo bili kauboji, niti neke poznate face a još manje pisci također profitirali.
Gledajući film Kužiš stari moj u prepunom kinu Zvijezda prvi puta sam osjetio taj zagrebački, purgerski sleng nama običnim Virovitičanima tada tako dalek ali koji je već ulaskom s busom u Bjelovar i stajankom od petnajstak minuta na kolodvoru postajao dokučiv i mio. Ugledavši pravokutno raspoređene ulice i gospodske kuće sa štukaturama i bjelovarski park neobično nalik na Zrinjevac radovao sam se svakom putovanju u Zagreb i doživljajima našeg glavnog grada makar i kroz prozorska stakla kao središta svih nas koji smo posjedovali i najmanje zrnce građanštine i svega što ide uz to.
Neobičan početak filma u vidu intervjua nekog Gliste u kojemu se spominju Limbo, Kuga i Kurbla i uvodna skladba maestralnog Alfija Kabilja zajedno sa sekvencama u kojima u svega par minuta proleti gotovo čitavi život i njegov najuzbudljiviji dio gdje se mnogi prepoznasmo u vožnji na go-kartu, žongliranju bubamarom, švercanju kino kartama, prvim plesnjacima, odlascima u vojsku i boravku u zadimljenim bircuzima, vizurama kojih je i naša Virovitica u umanjenom obliku tada imala pa nam je to izgledalo kao da se i sve nas dotiče. Jedino što nismo imali niti smo mogli gledati i ''uživati'' bila je veselo prikazana vrlo rizična vožnja na pulferima jer jednostavno u našem mikro svijetu u odnosu na onaj velegradski nije bilo tramvaja ali zato smo imali junaka tih zagrebačkih vozila i ulica zvanog Čelična Pandža iz naše Ljubljanske.
Filmski song Pimpek moj negdje u sredini filma je posebno vesela priča koji se je odmah po izlasku iz kina već na Korzu pjevušio i fićukao. Opušteni i spontani mješung kajkavštine i štokavštine u zagrebačkom žargonu protivnom definicijama i pravilima isprepletenom dolascima svih mogućih kuferaša, svojim ironičnim humorom, sukobom generacija starih i mladih, urbanim folklorom i jezičnom slobodom s iluzornim prikazima određene brutalnosti tadašnjeg života u velikom gradu i čeznutljivo nadanje ka nekom boljitku koji se teško nazirao dobitna su sinergija piščevog teksta i celuloidne vrpce tog našeg jednog od najvećih soundtracka života koji pamtimo. One koji ne znaju valja s ponosom podsjetiti da je ovo Majdakovo književno djelo pored filma imalo kazališnu predstavu, vrlo popularnu šansonu Đimija Stanića i gramofonsku ploču te kasetu sa monologom kazališnog glumca Mladena Budinšćaka u slobodnoj prodaji i na tržištu što je još samo jedna potvrda vitalnosti, privlačnosti i neprolaznosti teksta koji je ''otrgnuvši se od autora živio svojim životom'' u ta neka vremena koja su danas, na žalost neusporediva i nemoguća.
Nakon pogledanog filma koju godinu kasnije dopala me je knjiga koja je samo potvrđivala svoju vrijednost i autorovu veličinu i ona mi je bila još više haj! pridobivši me još više i jače.
...'' navečer je bilo vremena na izvoz, odeš pogledat' kaubojski film pa onda na tekmu, muvaš se po placu, drpneš kakvu breskvu, štipneš kakvu kumicu za guzu, nasloniš se na Namu, čekaš da kišica prestane, vidiš dobre ćuće...'' Sve je bilo tako životno i sve tako poznato kao u nekom vlastitom filmu. Stil romana je otvoren i jasan, ponekad i ponegdje onako zdravo seljački a najčešće pravi frajerski. Gutao se kao što se i dan danas na nekoj jadranskoj plaži gutaju dobri komadi s jednom malom ali meni važnom opaskom. Spisateljski opisi tjelesnih bravura mi izgledaju kao da čitam strip Alana Forda, ako znate na što ciljam.
Zbiljski i humorni. Ponekad kratki a kadkada i dugi, upravo onoliko koliko zaozbiljno i traju - taman dok ih pročitate sve je gotovo i tu nema uvijanja i prenemaganja. Lažnih slika i nekakvih zavaravajućih oblika s dugotrajnim romantičarsko - lirskim upisima. Ovo se je dakakao tek poslije shvaćalo spletom životnog realiteta i osjećaja na vlastitoj koži.
Majdak je sa svojim melodramatičnim i socijalnim pričama; egzistencijalnim i frajersko - psihološkim romanima te urbano zabavnim knjigama postao i ostao naš književni Casanova čiji su uradci jednako uzbudljivi kao i čuveni memoari najvećeg talijanskog ljubavnika samo kudikamo dublji i neusporedivo korjeniti u jednom drugom smislu. Umjesto kočija, palača i dvoraca, bogatih gospođa, otmjenih dama i poslu vičnih kurtizana mi smo se čitajući ''družili'' s našminkanim drugaricama svojih poslovođa i direktora, kolegicama s posla, komšinicama u susjedstvu, tajanstvenim haustorskim prijateljicama mraka i radodajkama s placa. Također i s običnim, nedostižnim curama koje su bile oduvijek željne provoda. Ambijent je bio drukčiji ali način i ophođenje potpuno isti i svakako zanimljiv i uzbudljiv samo što su ''opasnosti po život'' bile različite ali i u tome je bilo također lude draži bez koje je život totalno bezličan i prejednostavan, da ne kažem dosadan i bez ikakvog smisla.
Zagrebavši prstom po memoriji - najslađi, najbolji i najpamtljiviji su nam upravo takvi susreti i tko stavi ruku na srce i tako ne kaže - laže! Naravno ako je cijena uloženog recipročna s dobijenim i ako se ne radi o nekakvom lošem iskustvu i previše bolnim sankcijama zbog kojih bi sve jednom za svagda prisjelo. I dan danas ne postoji nijedan pravi muškarac koji čitavi svoj život, makar i potajno, ne sanja neku svoju Gizelu.
Posebna priča je Erotika - časopis za ''kulturu i umjetnost ljubavi'' s kraja 80-tih s izvrsnim intervjuima, esejima britkog i posebnog Igora Mandića, reportažama s odličnim fotografijama kao i ''pričama iz života'' sa posterima finih ljepotica na finom papiru u sredini lista, duplerici, za kojima smo slinili i još ponešto drugo radili. Koje smo voljeli jer su bile domaće i naše, ako nam, naravno, izdavači nisu muljali pa pod naše uvaljivali Čehinje, Mađarice ili Ukrajinke što je iz današnje perspektive posve nevažno. S šesto cifrenim tiražama od Vardara pa do Triglava čineći i radeći ''novu ljubavnu revoluciju'' baš u svakoj republici gdje se je pojavio u časopisu su bile posebno zanimljive priče Suzane Rog rodom iz okolice Vrbovca namijenjene upravo onima koji su pored škicanja i vizualnog naslađivanja voljeli i nešto novo i drukčije konzumirati za koje smo mi, nenavikli amateri i lakomisleni provincijalci zaista mislili da svoje životne i one putene doživljaje stvarno piše žena od krvi i mesa.
Bila je to žena u Majdakovom tijelu prenesena na papir. Njegova muza ujedino i fikcija koju je iz broja u broj tako lako i vješto upakiranu nam razotkrivao a zapravo nam otkrivajući sebe same, samo što to tada nismo uočavali jer smo bili zadovoljni s onim što nam lukavi pisac preobučen u ženu kratko, slikovito i žestoko nudi maštajući da se i nama možda nešto tako uzbudljivo i neobično, ali svakako primamljivo, u nekom vlaku i njegovom kupeu, mračnom uličnom haustoru, u grmovitom parku u centru grada, u tuđem autu i na radnom mjestu ili u nekom hotelu, običnoj, hladnoj samačkoj ili znojavoj studentskoj sobici dogodi.
Od tih i tolikih priča nekoliko ih je bilo knjigama ukoričeno te se s pravom može reći, kada se cijela autorova sveukupnost mirno sagleda i pošteno valorizira utvrdivši joj poslanje, značenje i vrijednost da je Zvonimir Majdak bio i naš hrvatski Bukowski koji nam je prvi do srži otkrivao taj sasvim drugi svijet muško - ženskih odnosa koji se je mnogima sramežljivo otvarao preko tih erotskih revija, hvalisanja lokalnih frajera i kasnije u uprizorenjima na kino platnima.
Pokojnog autora nisam nikada susreo niti sam mu bio na nekoj promociji i bolje da je tako bilo jer bi ga imao mnogošta pitati i o mnogočemu bismo mogli ''po muški'' i danas razgovarati bez uvijanja a takvi trenuci predugo traju i uglavnom im nema kraja. A i da se ne razočaram u njegovu možebitnu tjelesnu malenkost, kao u slučaju njegovog kompanjona B. G. i još mnogih drugih sitnograđenih muškaraca, poznatih šarmera, neodoljivih frajera i latino lovera iz te branše popularnih pjevača, glumaca i pisaca, kada se čovjek razočara u nečiju fizičku pojavnost shvativši u kakvom svijetu živimo gdje samo okulari kamera i fotošopovi vladaju namećući nam nestvarne i lažne slike s kojima dolazi do bolnog i neugodnog otriježnjenja a tada pola tog nečijeg rada pada u vodu ili se cijeli preostali život iščuđavamo s pitanjem ''kako je to moguće, u čemu je fora?'' i ''kuda te žene zapravo gledaju?''. U Majdakovom slučaju oduvijek sam imao želju upoznati barem neku njegovu autobiografsku muzu ili kolegicu pa da stvar bude jasna, misao zadovoljena i sve ševe konačno na broju...
