Banner
U Hrvatskoj 10 slučajeva majmunskih boginja, očekuje se dolazak cjepiva
Hrvatska po stanovniku godišnje baca oko 71 kilogram hrane
Djeci iz Ukrajine darovani bicikli, romobili, role i oprema
Na Makarskom primorju više od 55.000 gostiju
U Međimurju otvoren vidikovac na Mađerkinom bregu s pogledom na četiri države
Njemački predsjednik: Putin vodi rat protiv europskog jedinstva
Neslužbeno: gorivo će pojeftiniti

  Cota G4

Virovitičanin Dinko Likar - virtuoz na gitari, u solažama i improvizaciji

  Marko Drenovački/Livesvirke.com           08.12.2015.         4414 pogleda
Virovitičanin Dinko Likar - virtuoz na gitari, u solažama i improvizaciji

Ovaj tekst objavljen je još 6. kolovoza na portalu Livesvirke.com, a prenosimo ga danas jer smo tek sada za njega saznali. Za dobre i pozitivne vijesti koje ističu vrijednosti, znanja i vještine nikada nije kasno. Uostalom, prosinac je vrijeme sumiranja - godišnja rekapitulacija svega onoga što se dešavalo u proteklih 12 mjeseci pa članak originalnog naslova Kako su me Ana, Dinko i Marko iznenadili na Zlarinu možemo staviti u rubriku Glazbeni događaj godine. Iako mnogi od nas znaju za Dinkovo umijeće lijepo kad pohvale stigni sa strane, od neutralne osobe koja ga ne poznaje nego sudi po onome što čuje, vidi i osjeća. Ovaj tekst je blog, navodi autor Marko Drenovački, njegov osobni dnevnik u kojem iznosi svoje osobne stavove, i baš nitko se ne mora s njim složiti.

Ljudi! Ja stvarno ne znam što su vama dobre live svirke. Poštujem različitosti u ukusima, osobito što se glazbe tiče, i to je jedan od osnovnih temelja na kojima su nastale Livesvirke.com. Istina je da smo s Livesvirke.com tek počeli otkrivati scenu, bendove, što vrijedi, što ne vrijedi, što zaslužuje pozornost, a što ne. Tek učimo. Tek rastemo. Veliki je posao ispred nas. Ali, to je ionako sve stvar slobodnog izbora. Po meni su jednako važne live svirke punk bendova, metalaca, rokera, koliko i klasična glazba, jazz, blues, funk, bilo autorski ili cover. Ono čemu ne pridajem pozornost i što me ne zanima je svakako zabavnjak i narodnjak. Međutim, glazba ne poznaje granice. Dobra glazba ne smije imati ograničenja. Glazba nisu vjerske, političke ili rodne podjele zato što netko voli, a netko “mrzi” npr. punk! Glazbu se ne mrzi. U glazbi se uživa, ili je se ne sluša. Ali se ne dovodi u pitanje stvar osobnog ukusa ili izbora.

Recimo za primjer: nekada nisam podnosio punk. Pa sam mislio da ne podnosim ni punkere. Ali, nisam im dao priliku. Onda sam odrastao. Upoznao sjajnu glazbu koju je izrodio punk kao žanr, upoznao sjajne ljude koji su punkeri po uvjerenju i načinu života. I metalce. Koji su sada moji najbolji osobni prijatelji. Zajebimo predrasude. Upoznajmo ljude, upoznajmo glazbu, i onda odlučimo hoćemo li, ili nećemo. Al’ nemojmo srati o tome. Dovoditi u pitanje nečiji izbor.

Uzeo sam si i opet za pravo napraviti osobni osvrt na svirku koju sam doživio na godišnjem (a nije punk), i pokušavam vam prenesti kako sam je doživio. Netko drugi bi je možda drugačije doživio, ali taj netko ne piše ovaj blog.

Kolovoz. Ljetna noć na Zlarinu. Otok za kojeg smo svi nekako čuli, ali malo tko ima uopće viziju kakav je to otok. Znan je po koraljima. Otok koralja! Ali, to je nešto što se valjda počne percipirati kad ti ženski dio familije uđe u menopauzu i umjesto ludih i divljih provoda počne uživati u – nakitu.

Na Zlarinu ne cvjeta turizam. Otok je više popularan iskonskim nautičarima, nikako za tzv. „masovne turiste“, ljude koji od mora očekuju modne piste, silikonske ljepotice, narodnjake (poput, recimo Vodica, koje su svega pola sata brodom udaljene od Zlarina). To je otok u ljetnim mjesecima uglavnom naguran domaćima, starosjediocima, i onima kojima su familije u nasljedstvo dobile neku kućicu, pa se tu stvorila jedna domaćinska klima, srdačnost, i vrlo ugodna atmosfera za svakoga tko ovdje provede više od jednog dana i barem jedne noći – taman toliko da prokuži koliko je Zlarin zapravo genijalan. Garantiram, kad kao autsajder dođete na Zlarin, srest ćete minimalno 5-10 vama poznatih osoba, sasvim neočekivano… A otočić je toliko malen…

Jedan sam od sretnika čiji frendovi imaju kuću ovdje, pa smo eto, nakon dugo godina usklađivanja i dogovaranja konačno po prvi puta uspjeli doći, produžiti, odnosno završiti godišnji upravo ovdje!

I, priznajem, oduševljen sam. Ali, ne samo Zlarinom kao Zlarinom, nego odličnim balansom, i kvalitetnim sadržajem na kojeg sam ovdje naletio. Kad pogledaš sve te plakate, ponudu događanja Turističke zajednice i lokalnih birtija, slobodno pomisliš: WTF! Takva zabit, a ima stoput interesantnija događanja od recimo jednog Varaždina, u to vrijeme godine, u odnosu na broj ljudi koji uopće u to vrijeme ovdje obitavaju. Jer, ovdje pričamo o svega tisuću – dvije ljudi (a možda sam i puno previše rekao). U svemu treba gledati širu sliku.

No, vratimo se glazbi. Vratimo se živoj svirci. Utorak. Noć. Prošlo je 23:00. Klinci već spavaju a iz obližnje birtije dopiru milozvuci akustike. Na daljinu, po slobodnoj procjeni, radi se o dvije gitare, dva muška i jednom ženskom vokalu – osjeća se izvježbano, profinjeno višeglasje, a repertoar – bomba (za nekog tko ima sličan ukus mojem)!!! Vrag nam ne da mira, klinci spavaju, pa ih uspavane ostavljamo frendovoj ženi na brigu, a frend, žena i ja se nabrijano spuštamo s brega u birtiju. Ovo mora biti dobro!

Birtija. Ama baš ništa posebno. Terasa. But, who gives a shit. Na moru, na godišnjem, čovjek kad donekle sazrije, nekako na godišnjem pokušava zaboraviti na pritiske, na preseravanja (to nekako dođe s godinama), i traži jednostavnost, i čim kvalitetniji način zabave, jer su ti trenuci sve rjeđi. Improvizirani stage je zapravo terasa kuće koja se naslanja na birtiju. Mini razglas, tri stolice. Istrenirano uho je prepoznalo sastav benda, ali za to ti ne treba diploma. Dovoljna je prosječna naslušanost!

Taman smo uletili u međuprostor, kratka pauza. A onda dolazi ekipa na stage. Dva momčića, vidi se da su neki žešći rokeri – ovaj jači je očito vokal, ovaj suhi vjerojatno glumi tzv. Prvu gitaru, odnosno solistu. Cura je tu vjerojatno kao neki back vokal. Iz ove blizine ćemo lakše dati neki objektivan sud o čemu se radi. I, jebiga, kad su počeli svirati, i pjevati, znali smo da ovo neće biti „samo jedna pijača“, već da ostajemo do fajrunta. Pogađaš, tako je i bilo!

Neću pričati o repertoaru, kad tad ćete to doživjeti. Fokusirat ću se na izvođače! U prvoj slijedećoj pauzi, proradi moj iskonski nagon da upitam momke tko su, jer nemam pojma tko bi mogli biti, nisam ništa još pročitao na plakatima, a Internet je veza poviše zakurac, pa naći nešto na fejsbuku o tome što se događa je isto ko da sam išao otkrivati izmjeničnu struju. I tako sam ih ulovio, predstavio se, promrljao da imamo taj neki portal Livesvirke.com i da pišemo o (al fakat) o živim svirkama. I veli meni lik da je kao čuo za to, i štoviše lajkao. Win!

Marko Osmanović, saznao sam u razgovoru, pjevač je iz grupe Cota G4, za koju sam čuo, i imam već duže vrijeme želju da ih čujem negdje uživo a nikako da se desi. Fenomenalan vokal, predivna rock rašpa, odlična kontrola glasa, pomalo virtuoz na gitari… Marko je i bivši pjevač iz Divljih Jagoda u nekoj od iteracija. Pokreti prstiju po vratu gitare odaju da dečko zna što radi, i radi to poprilično dobro. U repertoar kojeg su izvodili, sastavljenog od dosta stvari koje je teško čuti u ovakvoj akustičnoj formi (npr. Bohemian Rhapsody od Queen), što zbog kompleksnosti, što zbog zajebanih originalnih aranžmana, unio je podosta svježe aranžmanski posložen i prilagođen vokal, koji bi posramio i same originalne autore/pjevače. Drugi dečko, ovaj suhi, dugolasi – znaš ono kad skužiš Petručija samo na pogled, stav, držanje.

Dinko Likar je gitarist iz Cota G4. Virtuoz na gitari, u solažama i improvizaciji, jer da ga jebeš, rijetko tko (od standardne klase glazbenika koji bi uopće sjeli svirati u ovakvu birtiju kojoj sam već zaboravio ime) će na akustari uopće biti sposoban ukomponirati riffove i solaže ovako zajebanog repertoara, natjerati ih da zvuče fenomenalno i toliko tečno da uopće slušatelj zaboravi kako sviraju akustiku. Dinko jede te žice prstima, razara svaki takt očigledno pomno razrađenog aranžmana i uvježbanog repertoara (ili je jednostavno toliko jebeno dobar gitarist da mu improvizacija na temu zvuči toliko svemirski da običan slušatelj poput mene slobodno pomisli kako je malac zapravo Petruči).

Anna Popova je svojim ženskim vokalom lijepo, sasvim solidno, nimalo spektakularno, ali zadovoljavajuće kvalitetno popunila određene dionice u pjesmama, i ponekad preuzela ulogu lead vokala. Vjerujem da ekipa nije provela dovoljno vremena u pripremama zajedno da bi do sitnih detalja ispeglali baš svaku dionicu, no – koga briga. Rastepli su, i to je jedino bitno. Upravo tako sam ih doživio.

Običan slušatelj bi nakon svirke rekao: jebeno, fenomenalno, vanserijski, luda zabava, čista petica (i ostale floskule).

Običan slušatelj, koji je ujedno i nekakav „kao“ urednik tamo nekog bezveznog noname portala Livesvirke.com, bi nakon ove svirke rekao i ovako završio: „ Dragi Ana, Marko, Dinko… Uistinu vas je bio gušt slušati. Istinski sam uživao. I nisam bio jedini! Naravno, uvijek se nađe neki drkadžija, kao „neki glazbenik“, koji će secirati svirku, tražiti dlaku u jajetu i kenjati kako je ovo bilo loše, kako je ono bilo prosječno, i tak – znate već kako to ide. No, tko god je nakon ove svirke jedne ljetne utorkove noći na Zlarinu makar i na sekundu pomislio nešto slično, običan je bezveznjak kojem bi trebalo zabraniti da izlazi iz kuće, ili ga možda pustiti da bezglavo luta Vodicama, očajnički tražeći svog partnera za fuk. To je moja prava istina o ovoj svirci.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Cota G4