Uloga lijepe spletkarice Majde u sapunici Villa Maria Jeleni Perčin otvorila je mnoga vrata u svijetu kazališta i filma te joj donijela veliku popularnost. Ali i dobar honorar koji joj, kaže, olakšava plaćanje podstanarskog stana, otplatu kredita za automobil audi A3, a zahvaljujući prvoj većoj zaradi ostvarila je dugogodišnji san i otputovala u New York.
- S prijateljicom sam provela deset dana na Manhattanu i to u vrijeme kad je ondje najljepše, uoči Božića. Odsjele smo u hotelu na Times Squareu, obilazile muzeje, kupovale fino rublje u čuvenoj trgovini Victoria s Secret, uvečer plesale u klubu Pink Elephant i vratile se kući s brdom šminke. Bilo je fenomenalno - priča 24-godišnja Dubrovkinja, koja je nakon povratka iz Amerike ponovno spakirala kovčege i s kolegicom Helenom Minić preselila se u Viroviticu. Ondje već mjesec dana radi na predstavi "Višnjik" Antona Pavloviča Čehova u režiji Dražena Ferenčine i veseli se premijeri 4. veljače.
Raspoloženje Jeleni sada mogu pokvariti samo snježni nanosi pred ulazom u virovitičko kazalište: teatar koji u veljači slavi 60. obljetnicu rada postao joj je, kaže, drugim domom, a kafić Boom u središtu grada - produženim dnevnim boravkom.
Prepoznaju li vas Virovitičani kao junakinju sapunice i kako reagiraju?
- Djeca mi često prilaze i traže me autogram, a odrasli mi se uglavnom samo smješkaju. Virovitičani su mnogo sramežljiviji od Zagrepčana.
Jeste li u Zagrebu imali neugodnih iskustava s obožavateljima?
- Ne previše. Jednom sam čekala mamu ispred crkve, a neki dječaci dovikivali su mi: Ne moraš se moliti Bogu. Oženit će te Ivan Jurak. To mi je bilo smiješno. U zagrebačkom klubu Gjuro II prišao mi je jedan tridesetogodišnjak i zatražio autogram, a kad sam ga pitala što će mu, odgovorio mi je: Da mogu vaditi mast svojoj ženi. Dirljivo mi je kako se ljudi mogu saživjeti s radnjom sapunice: katkad mi nepoznate osobe tumače kako ne smijem biti zločesta i ljude dijeliti na bogate i siromašne. No, sve je to zasad sasvim bezopasno, za razliku od prijašnjih iskustava, zbog kojih me prijateljice zovu metom za manijake.
Zar vas je neki manijak progonio?
- Kad mi je bilo 16 godina, dva tjedna me pratio muškarac za kojeg se na kraju ispostavilo da ima debeli dosje u policiji. Zapazio me u kafiću nedaleko od gimnazije koju sam pohađala, i počeo me opsjedati: prvo je samo slao piće za moj stol, onda me na šanku dočekivalo cvijeće s njegovom porukom, a potom je počeo dolaziti s darovima. Svaki put bih ga pristojno odbila, no to ga nije nimalo obeshrabrilo. Znao je kad imam nastavu, kad je mali, a kad veliki odmor, gdje živim, saznao je sve o meni...
Kako ste ga se riješili?
- Uz pomoć tate. Isprva mu nisam htjela ništa reći da ne počne paničariti i ne zabrani mi izlaske, no kad sam vidjela da je vrag odnio šalu, sve sam mu ispričala. Zajedno smo otišli u kafić, on je sjeo za jedan stol, ja za drugi, a kad mi je manijak ponovno prišao, noseći mi parfem na dar, umiješao se tata.
Kako? Fizički se s njim obračunao?
- Ne, recimo samo da je obavio svoju očinsku dužnost. Zajedno smo otišli na policiju i prijavili ga, a naknadno smo saznali da je zatvorenik kojeg vikendom puštaju van.
Čime se bave vaši roditelji, Jelena i Zdravko?
- Tata je dugo godina bio vlasnik ribljih restorana, prvo u Dubrovniku, a prije deset godina otvorio ih je nekoliko i u Zagrebu - Karaku, Lopud i Dubravkin put. Mama je profesorica komparativne književnosti i fonetike, ali je donedavno pomagala tati u poslu. No, sad se vratila svojoj profesiji pa posljednjih mjeseci radi u Ministarstvu kulture, a tata se prije godinu dana vratio u Dubrovnik, kupio stari ribarski brod Leut, dao ga restaurirati pa se sad bavi ribarstvom. Prije dva mjeseca, moj 13-godišnji brat Luka i ja otišli smo ga vidjeti, pa smo nas troje svaku večer išli u lov na lignje, kao nekad.
Do 14. godine živjeli ste na Lopudu, rodnom otoku svog oca. Kakvo ste imali djetinjstvo?
- Idilično. Mnogo vremena sam provodila u Konavlima kod maminih roditelja, i to će uvijek biti moja oaza. Sigurno ću jednog dana ondje živjeti. Kao klinka stalno sam krala voće u susjedstvu: nespole, koje imaju okus marelica, ili kiselkasto-slatke čičimke, čije je branje bio pravi pothvat jer je drvo puno bodljika. Na Lopud su jednom zbog mene morali pozvati vatrogasce, nakon što sam nagovorila prijateljicu da se popnemo na stari samostan, a ona se poslije nije usudila sići. U najljepšem sjećanju iz tog doba su mi druženja s tatom, odlasci u lov na lignje i mali, bijeli, drveni čamac koji mi je darovao i nazvao ga mojim imenom.
Jeste li već tada željeli postati glumica?
- Ne, željela sam biti arheolog ili ronilac. Tek sam u trećem razredu srednje škole, u Zagrebu, počela ozbiljno razmišljati o tome da upišem studij glume, i to na nagovor profesorice iz hrvatskog koja je vodila dramsku grupu.
Kako su roditelji reagirali na tu odluku?
- Tata je poludio. Rekao mi je da to ne dolazi u obzir, da je gluma težak posao koji nosi mnoge frustracije, da su glumci u pravilu veoma nesretni ljudi i neka izvolim upisati pravo.
Jeste ga poslušali?
- Jesam: 1999. sam položila prijamni ispit na Pravnom fakultetu samo da mu dokažem da to mogu, a iduće godine upisala se na Akademiju dramske umjetnosti.
Gledaju li vaši roditelji Villu Mariju?
- Mama gleda, a tata ne jer kaže da ga uhvati trema.
Prije tri mjeseca odselili ste se iz obiteljskog doma i s kolegicama unajmili stan. Kako vam se sviđa podstanarski život?
- Još ne znam, jer smo nas tri cimerice stalno na putu: Jadranka -okić trenutačno u Ljubljani snima nove epizode serijala Naša mala klinika, a Helena i ja u Virovitici pripremamo predstavu. U Zagrebu sam samo vikendima, a to vrijeme uglavnom provodim izvan kuće, s prijateljicama na kavi ili kod mame.
Do Virovitice i natrag putujete svojim audijem A3. Kakva ste vozačica?
- Rastresena. Svako malo izgubim ključ od automobila, zamislim se, pa u zadnji čas shvatim da je na semaforu crveno svjetlo, a nedavno mi se ispraznio akumulator jer ga nekoliko dana nisam vozila.
Je li vam se ikad dogodila prometna nezgoda?
- Na sreću, ništa ozbiljno. No, auto mi je izgreban sa svih strana. U šali kažem da se parkiram "na sluh" jer sam sigurna da sam se zaustavila tek kad u nešto udarim. No, nije ni čudo da mi vožnja nije jača strana, u mojoj obitelji nitko nema vozačku dozvolu. Tata je previše nervozan, a mama ima problema s refleksima i rastresena je poput mene. Ja se trudim, iako sam već nekoliko puta, vraćajući se kasno uvečer po kiši iz Zagreba u Viroviticu, vozila i plakala od straha.
U Virovitici ste proslavili 24. rođendan, a kolege su vam tom prigodom priredili tulum. Kako je bilo?
- Odlično. Kako se ondje uglavnom slušaju tamburice, a ja sam cura s juga, Helena mi je darovala CD s klapskom glazbom, koju smo puštali cijelu večer. Prijateljica Mia obradovala me biografijom mog omiljenog glumca Stevea McQueena. On je za mene bio primjer savršenog muškarca.
Zašto?
- Sve na njemu mi se sviđa - od fizičkog izgleda i energije kojom zrači pa do stava koji otkriva snažnog muškarca uz kojeg se žena osjeća zaštićeno.
Koje još osobine mora imati muškarac da bi vas privukao?
- Mora mi imponirati, biti zaštitnik i džentlmen. Priznajem, padam na najjeftinije romantične fore poput one da me dočeka s buketom cvijeća. Odmah se raspekmezim.
Što ne biste tolerirali svom dečku?
- Da od mene očekuje da mu glumim mamu.
Jeste li sada zaljubljeni?
- Ne. Osam godina sam hodala s Igorom, kojeg sam upoznala u Dubrovniku kad mi je bilo 14 godina. I on je došao u Zagreb, na studij sociologije, nekoliko puta smo prekidali i mirili se, ali smo prošlo ljeto shvatili da više ne ide. Prerano smo počeli, usput odrasli i našli se pred zidom. No, ostali smo dobri prijatelji.
Kako zamišljate svoje vjenčanje?
- Već sam sve isplanirala - udat ću se u Crkvici svete Ane u selu Poljice, a onda proslaviti u staroj bakinoj kući preko puta.
Što je najluđe što ste u životu napravili?
- Kad me puknuo pubertet, otišla sam frizeru i obrijala glavu na nulericu.. Dotad sam imala dugu plavu kosu i smetalo mi je što me svi doživljavaju kao malu princezu. Pa sam im željela dokazati da mogu biti buntovnica.
Koja je vaša omiljena junakinja iz filma?
- Plavuša s Harvarda. U mnogočemu se mogu poistovjetiti s njom: obje obožavamo ružičastu boju, a mnogi takve cure smatraju glupačama. A ona je zapravo veoma inteligentna i uz to pomalo otmjena.
S kim ste se najviše zbližili na snimanju Ville Marije?
- S pjevačicom Jelenom Rozgom.
Što mislite o vezi svoje kolegice Jelene Veljače i producenta Romana Majetića koji je službeno još oženjen?
- Ne bih to željela kritizirati, ali niti opravdavati. Ja imam neka svoja moralna načela, ali neka svatko živi kako želi.
