Opsjenarstvo je nekada bila tražena vještina u putujućim cirkusima, ali s vremenom je gotovo isčezlo. No u Virovitici i danas živi iako u nešto drugačijem obliku. Ljudi koji vode grad već dva desetljeća građanima iz godine u godinu obećavaju razno razne megalomanske projekte koji bi trebali biti u službi razvoja, zapošljavanja i boljitka cijele zajednice, no nažalost malo toga je zaživjelo, odnosno skoro ništa.
Jedna od opsjena gradonačelnika Ivice Kirina su gradske gospodarske zone. Ima ih trenutačno šest, od kojih je jedna, najmanja popunjena, no tamo se nalazi Poduzetnički inkubator, Panonski drvni centar izvrsnosti, nekoliko manjih tvrtki sa malim brojem zaposlenih, a većina ih je i ranije poslovala u Virovitici, U zoni su samo malo proširili proizvodne kapacitete i zanemarivo povećali broj zaposlenih. U četiri ostale nalazi se nova zgrada gradskog distributera plina, nekoliko trgovačkih lanaca, stanica za tehnički pregled, jedna gradska tvrtka koja se također preselila u veći prostor i to je manje-više to. Ona zapadna zona, koja se prostire na trenutačno 800 tisuća četvornih metara, gradonačelnik je još godine 2012. najavio da će biti proširena na šest milijuna. Realnost je da tamo nije još ugrađena niti jedna cigla nekog novog proizvodnog pogona, a jedino po čemu bi možda mogli znati da se radi o gospodarskoj zoni je dotrajala tabla zabijena u polje kukuruza, naravno u vrijeme vegetacije.
U Virovitičkom listu od 13. kolovoza 2015. godine gradonačelnik je kazao kako su potpisali 18 ugovora s velikim domaćim i inozemnim tvrtkama o izgradnji proizvodnih pogona koji će zaposliti stotine naših sugrađana, a radovi počinju godine 2016. Danas je sredina ožujka 2018. godine i niti jedan od tih bombastično najavljenih projekata nije niti započet, a kamoli realiziran. Iste godine u istom listu, u istom intervjuu najavljuje i izgradnju brze ceste do Virovitice. Veli tadašnji župan, a današnji ministar Tolušić i tadašnji i sadašnji saborski zastupnik Josip Đakić za to lobiraju u Vladi. Niti od toga danas, tri godine kasnije, nema ništa. Treba spomenuti da je Branko Hrg kao gradonačelnik Križevaca uspio izlobirati da brza cesta dođe do njegovih Križevaca čak za vrijeme Vlade Zorana Milanovića iako je on tada zajedno s HDZ-om činio oporbu. Očito je sposoban političar i dobar lobist, za razliku od naših. Godinama smo gradili i izgradili sjevernu obilaznicu oko grada koja je trebala rasteretiti promet kroz Vinkovačku, Radićevu i Osječku ulicu, prije svega teretni. Cesta je gotova, pompozno otvorena, čini se samo za lokalne novinare i prigodno za dobivanje političkih bodova, no danas se njome ne prometuje. Nije dobila dozvolu pa promet i dalje prolazi kroz gradske ulice, a obilaznica zjapi prazna.
Obećano je iste godine i uređenje toka potoka Ođenice od virovitičkih ribnjaka ili kako im voli tepati gradska vlast virovitičkih jezera, sve do ušća u rijeku Dravu. Ni metar korita nije uređen ni dan danas, tri godine poslije. Tada je gradonačelnik kazao i da grad ima u pripremi ni manje ni više nego 460 projekata i da broj iz dana u dan raste. Da dobro ste pročitali, četiri stotine i šezdeset projekata. Tada je najavljen i projekt rekonstrukcije dvorca Pejačević i uređenje parka. Gradski bazen se je morao izmjestiti i tu nema spora, no jamčeno je kako Virovitičani niti jedno ljeto neće biti bez bazena već će on biti izgrađen na prostoru Vegeške, a čak će biti i natkriven. Danas se tek počinje prikupljati dokumentacija i ove godine građani neće imati kupalište, a vrlo vjerojatno niti slijedeće.
U intervjuu Petru Vlahovu, a o kojem sam pisao u tekstu pod naslovom Televizijska bajka gradonačelnika Kirina u veljači prije tri godine gradonačelnik je ponovno sipao iz rukava investicije, razvoj, zapošljavanja. Tada je izrekao i jednu potpuno nevjerojatnu rečenicu, do tada, a ni do danas neponovljivu.
„Ta naša nerazvijenost danas nam je postala strateška razvijenost jer imamo velike količine državnog i gradskog zemljišta u neposrednoj blizini prometnica. Formirali smo jednu od najvećih mega zona. Sad smo je proširili sa sadašnjih osamsto tisuća kvadrata na 3,5 miliona kvadrata, ukupno ta zona u trećoj fazi može 6 milijuna kvadrata i ona će biti najveća ne samo u Hrvatskoj, nego u Europi“, rekao je tada gradonačelnik Kirin. I nastavio baratati milijunskim površinama, no ovaj put u turističke svrhe.
„Formirali smo i mega turističku zonu 3,5 milijuna kvadrata da iskoristimo taj geo termalni potencijal koji je slučajno našla INA kad je radila bušotine, kad je tražila naftu. Znači to su ti potencijali koje mi nudimo Hrvatskoj", nastavio je Kirin govoreći o virovitičkim ribnjacima, pardon jezerima. Ubrzo je nastao i film o tom mega projektu. Redale su se animacije jahti na ribnjacima, mostovi preko jezera, rive, šetališta, kupalište. Ne samo da morske jahte nikada neće biti na ribnjacima, na njima još nisu postavljeni ni poštene kante za otpatke, a kamoli nešto drugo. Potpuno je suluda i sama konstatacija da nerazvijenost bilo kada može biti prednost bilo koje sredine. Može biti samo mana, izuzev možda ako se radi o ekološkoj poljoprivrednoj proizvodnji. No ni toga dan danas u virovitičkom kraju nema.
U ranije spomenutom intervjuu Virovitičkom listu Kirin je kazao: Ostavimo po strani politička prepucavanja i trivijalne stvari za neka druga vremena, pod barjakom grada krenimo u realizaciju projekata i bolju sutrašnjicu Virovitice. Hvale vrijedan poziv na zajedništvo, no ostao je samo prazno slovo na papiru tog baš ne uglednog gradskog tjednika pod apsolutnom kontrolom lokalnih HDZ-ovih moćnika. Da je tome tako svjedoci smo zadnjih mjeseci. Obnova dvorca Pejačević i parka krenula je financirana europskim novcem bez adekvatne rasprave. Stavovi građana, no i struke se sustavno ignoriraju i odluke donosi uski trust mozgova koji okružuje gradsku i županijsku vlast. Park se iskrčio pod agendom da se vraća prvobitni izgled perivoja. No ni to nije istina. Prvobitni perivoj nije imao četiri mosta koliko će ih sada biti izgrađeno. Urušena je i kučica koja je bila dom Likovnog kluba Nikole Tricka i prepoznatljiv detalj u središtu grada. S obzirom da se nije vratilo na izvorni projekt, da je bilo sluha, moglo se sačuvati i više drveća, a i kućica. Uz sve, građani svakodnevno postavljaju pitanja gdje je završilo stotine kubičnih metara posjećenih trupaca od kojih mnoga nisu bila šuplja i bolesna. Ista se stvar ponavlja s malim parkom u Radićevoj ulici. Pretvara se u medeni turistički punkt. Dakle prenamijenjen je bez da se za mišljenje pitalo ljude koji žive uz sam park. U pristojnim društvima to se tako ne radi.
Rušenjem drveća u virovitičkim parkovima prolivena je bočica parfema i iščupano srce grada
Vlasti su puna usta turizma i kako će Virovitica obnovom dvorca Pejačević oplemeniti turističku ponudu pa se očekuje veći broj turista. No sve rade naopako. Pa Virovitica ne da nema pošteni hotel, Virovitica nema nikakav hotel. Virovitica nema ni pošteni restoran, tradicionalni OPG poput onih u drugim dijelovima Slavonije i Baranje. Virovitica ima vinsku cestu koja to nije i na kojoj nema niti jedno registriranog proizvođača vina, samo putokazi koji upućuju na takozvanu cestu. Vlast si tepa da je Rokovo najbolji festival od Osijeka do Varaždina, nešto poput Špancir festa u Varaždinu. Ma hajte molim vas. Ne bi škodilo malo samokritike. Rokovo nije ništa drugo nego veći kirbaj kakvih ima u svakom slavonskom selu koje drži do sebe. Na svakom koraku plastične kineske igračke, napuhanci i lunapark u središtu grada. Nema zapravo ništa sličnosti sa Špancir festom osim možda Virovitičkog uličnog festivala koji okupi nekolicinu cirkuskih umjetnika koji bar malo uveseljavaju građane i daju događaju, popularno rečeno festivalski tač. No to se gubi u moru neukusnih terasa, plastičnih tolova i stolica, plastičnih šatora i drvenih klupa poput onih na seoskim svadbama u vatrogasnom domu. Nema Rokovo niti poštenog koncerta, sve same drugoligaške domaće zvijezde, a vjerojatno znate tko sve nastupa iz godine u godinu u Varaždinu. Ma nema tu ni posjetitelja iz daleka. Tek oni iz okolnih gradića i sela. Sve je to samo jedna šarena laža, ništa više.
No čini se da se ipak nešto mijenja. Građanima je očito dosta praznih obećanja, šarenih laži i Potemkinovih sela. Odlučili su se organizirati u građansku inicijativu i suprotstaviti se samovolji gradske vlasti. Prosvjed stotinjak građana (i peticiju koju je potpisalo do tada 250 ljudi) protiv rušenja drveća i prenamjene malog parka lokalni Virovitički list nije niti spomenuo na svojim stranicama, a vlast je brže bolje organizirala tribinu i pokušala građanima objasniti da će to ipak ostati park. No srećom građani nisu ni gluhi ni slijepi i nisu ih uspjeli uvjeriti da park ne mijenja namjenu. Dapače, najavljuju nove akcije kojima žele spriječiti radove. Prema dostupnim informacijama potporu su im pružile i slične aktivističke udruge iz Zagreba i drugih gradova koji su najavili dolazak kako bi Virovitičanima pružili potporu.
Vidljivo je da se trendovi mijenjaju i da su Virovitičani odlučili više ne biti ovce za šišanje. Ono što veseli da se građani sami organiziraju, bez stranaka i ideologija. Na prosvjede su počeli dolaziti svi, bez obzira koju stranku simpatizirali jer im je dosta samovolje uskog kruga ljudi i šerifofanja gradom. Dosta im je korupcije, projekata koji se pokreću mimo njihove volje. Dosta im je direktora koji u gradskim tvrtkama prijete svojim radnicima, naređuju potpuno nezakonite i po zdravlje potencijalno opasne radnje, a za neposluh prijete otkazima. Dosta im je zapošljavanja po stranačkoj ili rođačkoj liniji. Dosta im je da mladi odlaze u inozemstvo, čak i oni koji imaju posao jer više ne žele živjeti u ovom nezdravom društvu.
Svojedobno sam napisao kolumnu pod naslovom Tko mi je uplašio Viroviticu. Sada nakon tri godine sretan sam što okovi straha pucaju, što se Virovitičani bude jer im je dosta. Finale buđenja bit će na slijedećim lokalnim izborima. Ako se dan poznaje po jutru, nakon tih izbora za Viroviticu će svanuti sunčaniji i sretniji dan. Dan kojim će Virovitica biti vraćena svima, a ne samo njima. Dan koji će označiti jedno novo i sretnije vrijeme istih mogućnosti za sve građane, a ne samo njih. Do tada ostaje još nešto više od tisuću dana koje treba iskoristiti za rad i okupljanje pa rezultat sigurno neće izostati.
I završit ću riječima Mahatme Gandhija: „Moramo pružati otpor ugnjetavanju, ali nipošto ne smijemo nanositi zlo ugnjetaču. Njega moramo pobijediti ljubavlju – otkazati mu poslušnost, makar po cijenu života“.
