Moja mama voli gledati emisije na TV-u kao što su „Krv nije voda“, „Sudnica“ i slično. Umiri se u fotelji rizično približenoj ekranu i toliko unese u nj da pomisliš kako je potpuno nestala s ovoga svijeta i odlutala u neki drugi. Svijet tuđih života. Čak joj se i disanje utiša. Ne moram posebno naglašavati da ja od sličnih emisija bježim kao vrag od tamjana. Teško mi je objasniti tu averziju prema emisijama, koje su doduše rađene po istinitim događajima, no osim loše ili nikakve glume glavnih aktera, loše izgovaranog teksta, one u meni ne pobuđuju nikakvu empatiju već samo odbojnost prema ljudskoj gluposti.
Zapravo, čudne su motivacije koje čovjeka nagone da viri u tuđe živote i da se „hrani“ onime što tamo nalazi. Otkad znam za sebe moja znatiželja o životu, čovjeku i bivanju tažila se knjigama i pričama, sudbinama ljudi kroz mnoga stoljeća. Bezbroj suza sam isplakala čitajući o nesretnim ljubavima, spletkama, zluradosti, ljubomori, niskim strastima, nepokolebljivim stavovima i odlukama koje graniče sa atakom na sam život ako ne i atak.
U čemu je razlika? Vjerojatno u odnosu pisca prema glavnim likovima i njihovim sudbinama. Emisije ovakvog tipa lišene su svih onih promišljanja koja prate likove neke knjige i svedene na gole činjenice, koje gube svoju autentičnost onako kako se mijenja percepcija onoga koji ih tumači. Tako ogoljene one ne liče ni na što drugo već na prepričavanje svoga viđenja dogođenog i svoje vizije kako bi dogođeni događaji trebali po njihovom nahođenju izgledati ili završiti. Rekli bismo liče na obično tračanje drugih osoba sa kojima se ne slažemo u koncepciji života. Potreba za blaćenjem, unižavanjem, ponižavanjem, uzdizanjem nad osobom i njen poptuni poraz. Ne navode na promišljanja o dogođenom, već zaglušuju bukom svojih riječi, srdžbe i ljubomore, bijesa i kivnosti prostor koji zauzimaju. Niti ostavljaju prostor u kojem bi se eventualno gledatelj/slušatelj poistovijetio s njima.
Moja majka je vrlo radišna žena. I tipičan primjer „majke žrtve“. Cijeli svoj život posvetila je poslu i svojoj obitelji. Nije imala vremena za druženje sa susjedima i tipične, recimo „ženske“ razgovore. Uz veliku obitelj, njena potreba da sve bude na mjestu, uredno i „kako treba“ nije joj ostavljalo prostor za bilo što drugo. Time objašnjavam njenu trenutnu opsjednutost tim emisijama. Kada se obitelj raspala, u svakom smislu, djeca odrasla, unuci odrasli, neki članovi umrli, konačno je došla u priliku da se posveti samo sebi. Upravljajući daljinskim kao svojim životom.
Iako ništa ne komentira, ja osjećam njeno čuđenje kada otkriva koliko mnoštvo različitih odnosa i obitelji boravi na ovome svijetu. Ona u svojoj posvećenosti obitelji koja je zauzimala prvo mjesto njenog zanimanja, nije mogla ni zamisliti situacije u kojima majka ostavlja malenu bebu, muž zlostavlja cijelu obitelj, nesavjesne majke koje zapostavljaju svoje majčinske obaveze, ljubavne prijevare, laži, podmetanja. Za nju su cijeli njen život bila njena djeca, muž, posao i kuća. I vrt i cvijeće koje je obožavala. I uživala u pohvalama susjeda kako joj vrt izgleda bolje nego nečija soba.
Nije ona nalazila vremena za „ljubiće“, knjige, časopise ili TV pred kojim bi onako preumorna uveče zaspala. U njenoj mladosti nije postojala veš mašina, već pranje robe na hladnom bunaru i kupanje djece u koritu. Kad se sjetim tih trenutaka obuzme me neka toplina misleći na taj cijeli ritual oko grijanja vode i koje će se dijete prvo okupati. Bilo je neke bliskosti u tim recimo ograničavajućim okolnostima. Rijetko je mislila na svoje osobne interese i potrebe.
Mene je zanimala psihologija i sociologija društva, kao i filozofija mase prikazane u mnogim knjigama. U vrijeme kada još nisam imala dovoljno vlastitog iskustva da bih iz njega crpila sva znanja. Odmalena sam bila povučeno i stidljivo dijete, više introvertirana nego otvorena prema ljudima. Sjećam se za mene mučnih scena kada bih samo trebala iz pristojnosti pozdraviti goste. Na svu sreću moji su roditelji imali dovoljno razumijevanja za mene takovu. U slučaju da bih ipak prisustvovala razgovorima starijih, uvijek sam bila samo promatrač, slušač. Možda je urođena, a možda i otuda moja sposobnost da druge ljude slušam, ali doista slušam cijelim bićem kada nešto govore. Jednom mi je prijateljica rekla: znaš, volim s tobom razgovarati jer ti u očima vidim da me slušaš!
Bivše čajanke, kafenisanja ili druženja danas su zamijenile društvene mreže. I opet se vraćamo na ono virenje kroz ključanicu, iako je to danas velika ključanica onoliko koliko je kome velik ekran kompjutera ili laptopa. Da je čovjeku potrebno zavirivati što drugi ljudi rade mogu objasniti sebi na način da imaju potrebu svoj život uspoređivati s tuđim, gledajući tako koliko su uspješni ili neuspješni u odnosu na druge. No, tu je već prvi korak spoticanja. Nitko nas nije niti doma niti u školi naučio da se ne trebamo uspoređivati s drugima već samo sa samima sobom. A za to nam je dovoljno samo jedno ogledalo u kojem možemo pratiti koliko nam se u životu oči cakle od uzbuđenosti životom, čuđenjem i znatiželjom. I naši postupci, odnosno događaji našega života za koje imamo unutarnje „oko“ jesmo li na dobrom putu i s čistom dušom. Ili smo dušu dali đavlu.
Doduše nešto o tom savezu sa đavlom ili zlom imali smo prilike čitati u pjesmama ili pričama kroz vrijeme našeg odrastanja ili tko je imao sreću slušati priče svojih baka i djedova. No, čini se kako je to većini ljudi ostalo i dalje na nivou priče. Dakle, nema veze sa životom. Ali, ohhh, koliko samo ima.. Društvene mreže jesu od nas napravile majstore voajere, ali nam svakodnevno također nude priliku da radimo na sebi, na svom jeziku, ophođenju i komunikaciji. Upravo ta mogućnost sakrivanja, lažnih profila, predstavljanja, glumljenja onoga što nisi, trebali bi u nas izazivati želju da budemo suprotno od toga. To jest, da učimo međusobnu komunikaciju na temelju međusobnog uvažavanja, uvažavanja svačijeg osobnog prostora, afiniteta i mogućnosti. Ali ne! Čovjek je izabrao ostati na nivou djeteta koje viri kroz prozor u nadi da će ugledati djevojku kako se skida. I ima u tome nečeg uzbudljivog, ali samo do određene mjere. Kada prevršimo mjeru, pa umjesto lavora vode na glavu dobijemo sankcije, mi se čudimo kako smo to zaslužili. I bunimo se protiv sankcija.
Sloboda društvenih mreža nam ostavlja mogućnost da pljujemo po ljudima a da nam ne znaju pravi identitet, da kritiziramo one koji po našem mišljenju ne rade dobro, a da istodobno nismo sami hrabri pokazati svijetu što smo to mi sposobni činiti na dobrobit svijeta. Polazimo bezbrojne radionice na kojima bi trebali naučiti kako da našu djecu naučimo da se ponašaju po pitanju istih komunikacija, uporno negirajući činjenicu da smo mi jedini uzori svojoj djeci. I to svojim primjerom i djelom. Što je to što ljude toliko mami da zaviruju u tuđe živote? I da se njima bave? No, možda je još značajnije ono: Zbog čega su ljudi toliko okrenuti prema drugima i zašto imaju potrebu manipulirati životima drugih uporno vjerujući kako su baš ti drugi odgovorni za njihove neuspjehe, nesreće i loše odnose? Zamislite koliko bi se dobre nergije oslobodilo kada bi ljudi bili usredotočeni sami na sebe trudeći se svaki dan da budu bolja verzija sebe, natječući se jedino sami sa sobom i otkrivajući u sebi sve one divne mogućnosti koje su stekli rođenjem. Zamislite mnoštvo ljudi koji vrijedno rade na projektu „JA“ i od sebe čine svakim danom jedinstveniju i bogatiju jedinku i kao takovu spojenu u lanac sa drugima, a sve u cilju boljeg i naprednijeg života za sve.
I ne, nemojte me na ovome mjestu nazvati idealistom. Jer, to nije ideja koja je neizvediva. Zahtijeva uporan i naporan rad. No, nije li svaki rad naporan ako želimo ostvariti neke rezultate. Samo nam je krajnji cilj ono što čini razliku. Između čovjeka čistog obraza i uzdignute glave ili slijepog poklonika nečega što niti sami ne razumiju povodeći se isključivo za imaginarnim pojmom osobne koristi. Velim, imaginarnim jer je taj pojam osobne koristi samo pojam u glavama ljudi. Jer kada bismo realno gledali korist za svakoga čovjeka onako kako ga je bog zamislio, vidjeli bismo kako se mijenja ta skala vrijednosti.
Uostalom, svakome je poznata ona da na drugi svijet ne možemo ponijeti ništa ovozemaljsko osim naše duše koja nije ovozemaljska. No, o kojoj jedinoj ovisi kako ćemo proći „tamo gore“ . Ma što to značilo svakome od nas. Ta Bog je stvorio ovaj svijet toliko različitim, bogatim. Obdario svaku novorođenu osobu s mnoštvom talenata, vještina i sposobnosti kojima mogu zadužiti ovaj planet i svijet i učiniti ga zanimljivijim i uzbudljivijim mjestom za život. Iako se trudim, najviše što mogu, da ne čujem razgovor iz susjedne sobe, no količina decibela kojima me moja majka ozvučuje (uporno tvrdeći da nije gluha) do mene dopiru razgovori sa ekrana. Mješavina ljutitih glasova pomiješanih sa samosažaljenjem, pa bijesni izljevi, poneke upadice i vrijeđanja, mirni ton suca koji pokušava raspravu držati na nekom nivou.. Majke koje se bune protiv ranih trudnoća svojih kćeri jer su i same prerano rodile, pa žele svojoj djeci bolji život od njihovog... prevareni muževi, brakovi iz interesa, lažno moraliziranje, prodikovke i zamjeranja, neoprosti.. I uvijek jedno jedino „on je kriv za sve što mi se dogodilo“, „ona je kriva jer nisam našao bolji posao“..... u nedogled.
Jesu li doista drugi ljudi krivi za naša podbacivanja? Jesu li drugi ljudi donosili odluke u naše ime? I ako jesu, jesmo li mi to njima dopustili? Jesmo li se složili s nepravdom koja se nanosi trećem licu i što nismo učinili da stvari završe bolje? Kakav bi nam život bio kada bismo ga jednostavno puštali da nam se događa i sami donosili odluke vezane za nj? Sinoć, moja majka veli: Ivan voli kuhati, zar ne? Rekoh, da, voli. Pa ja sam ga učila kuhati. Nakon malo razmišljanja kaže: Lijepo je to. Znaš, ali ipak nije dobro da on nauči ženu da samo on kuha. Ipak je to ženin posao.
Ja, prisjećajući se svih velikih majstora kuhara, muškaraca, već sa određenom dozom adrenalina koji mi se stao povisivati velim, pomalo povišenim tonom spremnim na obračun: Mama! Kakve veze ima tko kuha. Ako partnerima odgovara raspored koji su sami sačinili, nije naše da se miješamo u to. Uostalom, danas se živi drugačije. Ne vidim niti jedan opravdan razlog da ja kao majka i svekrva krenem s pričom: Pa da! Vidi ju, ona samo sjedi, a moj „jadan“ sin mora kuhati. Bolje da ga nisam naučila. I što je uopće nju njena mati učila!
Ili krenem razgovarati sa susjedom: Skuhala sam sarmu i odnijela djeci da se moj sin ne muči. Ona moja snaha samo čita knjige. Bolje da se uhvatila kuharice! E sad se zamislite u kakvim razgovorima i brigama prolaze vaši dani. U virenju u tuđe živote, uporno braneći svoj kao jedini ispravan način ili u svjesnom kreativnom bivanju. U kritizerstvu drugih ili samopoticanju sebe na još neku vještinu koju nismo savladali. U vrijeđanju drugih navodeći ih kao isključive krivce za sve loše u vašem životu ili u radosnom učenju iz vlastitih i tuđih iskustava.
Ja osobno više volim osobni rast. I radije bih si nagurala sve sarme u usta nego rekla ijednu riječ o tome kako će moji sinovi i s kim organizirati i živjeti svoj život. Ja sam tu da ih volim da im pomognem ako me pitaju i da uživam u njima i njihovoj vlastitoj kreativnosti.
