Kraj svake kalendarske godine pobuđuje u nama znatiželju kakva će biti slijedeća ili slijedeće koje dolaze. Čovjeka je oduvijek zanimala njegova budućnost jer je većinu života provodio u prošlosti. Sadašnjost ga je nekako najmanje doticala. Možda vam se ovo čini sasvim logično, no kada malo bolje razmislite, nema tu puno logike. Mujo bi rekao, ima kabla, al' nema Avde da ga meće. Znate taj vic, kad je Mujo kopao kanal, a Suljo odmah zatrpavao.
Tako i mi, imamo sadašnjost, ali je odmah pokopavamo razmišljajući o tome kako smo i što zgriješili u prošlosti, i zašto smo tako i zašto nismo drugačije. Pa se onda javlja želja da zavirimo u budućnost misleći kako tamo stoje svi odgovori. No, istina jest da su oni upravo ovdje, danas, u našoj svakodnevici. I u onome što činimo danas, kreiramo svoje sutra.
Ima jedna lijepa izreka koju volim još od škole Omnia mea mecum portas – ili sve svoje sobom nosim. Svoje danas nosim u sutra. Kao što sebe nosite u goste. Ne ostavljate sebe kod kuće i šaljete nekoga drugog. Vi idete. Tako je i s vama i vašim raspoloženjima, razmišljanjima. Sve svoje sobom nosite kuda god išli. I tako utirete put. Nekima već znan jer nemaju mašte ni snage da krenu neutabanim stazama, a onima malo hrabrijima, put se utire sam.
Nešto sam razmišljala o ovoj novoj modi u kojoj liječnici govore ljudima koliko im je još preostalo vremena za život i kada će umrijeti. Čim se pojavila ta praksa, odmah sam znala da je to u suprotnosti s bogom, sa životom i moralom. Liječnici su nekim čudom preuzeli ulogu samoga boga ili sudbine ili kako vam već drago nazivati taj neki zapis s kojim smo svi rođeni i u kojem je i datum, vrijeme našeg odlaska s ovoga nama poznatog svijeta.
Mnogi u tome nisu vidjeli ništa zlog, čak su i pozdravljali u ime neke pripreme, sređivanja poslova, testamenata, promjene čovjekovog karaktera da konačno kaže svima volim te kojima se to nije usudio reći i tako razriješen svih grijeha ovozemaljskog svijeta ode na miran počinak.
No, to ne bi išlo tako lako. Bili oni svjesni toga ili ne, instruirani od nekih koji žele pokoriti čovjeka i učiniti ga robom, oni svojim iskazom programiraju ljude. Naš mozak je jedan veliki kompjuter. Tu usporedbu dakako svi već znate. No, možda niste znali da se on programira. Informacijama. Pohranjujući u njega određene informacije, vi ga na taj način stimulirate da on pokreće određene programe.
Kad jednom čovjeku date informaciju koliko dugo će on još živjeti, mozak to zabilježi i počne odbrojavati. Snaga vjere je kroz tisućljeća ljudske povijesti dokazana. Ono u što čovjek vjeruje, to mu se i ostvari. Tako je jedan čovjek povjerovao proročici da će umrijeti od srčanog infarkta. Inače, posve zdrav čovjek za neko vrijeme je i preminuo. Jer je čvrsto vjerovao.
Oni koji ne dozvole drugima da ih programiraju, uspijevaju izliječiti čak i najteže bolesti. Nakon što je moja svekrva preminula, mom svekru je liječnik izrekao tu čudesnu dijagnozu. Ostaje mu još najviše godinu i pol dana života. Od tada je prošlo gotovo četiri godine, svekar ima 94 godine i neizmjerno voli ovaj život na zemlji. Ne znam da li je to zato što je strah od umiranja veći, no on jednostavno voli živjeti. Vozi bicikl, jer su mu prije nekoliko godina ipak oduzeli pravo na produljenje vozačke dozvole. Mada je test rješavao 100% i pokazivao sasvim zavidne reflekse za nekoga u tim godinama. On se naprosto nije dao omesti. Nije više povjerovao čovjeku nego bogu.
Znate da su u stara vremena proročišta bila jako popularna među vladarima. No, svaki prorok je na kraju davao dvosmislene ili neodređene odgovore. Iz jednostavnog saznanja da čovjek koji zna svoju sudbinu unaprijed, veže se za nju i tako ju mijenja. Sudbina je vaš karakter, a vaš karakter su vaše navike, uvjerenja, vjerovanja. Sve ono što vas čini takvima kakvi jeste.
I da, u tom smislu, ako je karakter sudbina, sudbinu se može mijenjati promjenom svojih navika, odnosno uvjerenja. Promjenom sebe. Dubokom unutrašnjom promjenom koja se očituje u promijenjenom ponašanju. A tada iz tog ponašanja proizlazi ono što nazivamo sudbinom. Današnji čovjek je uspavan. Ne želi se mijenjati. Onako suštinski. Lijen je. Zaokupljen zemaljskim blagodatima. Ne mari za dušu. Čak i ne zna što je duša. Ne zna što nosimo sa sobom kad jednom krenemo put vječnosti.
Uljuljkan je reklamama, filmovima, vijestima, bezbrojnim informacijama koje ga programiraju, a on im to dozvoljava. Sasvim sam odlučna da jednom ako dođem u tu situaciju, liječnika upozorim da mu ni slučajno ne padne napamet govoriti mi koliko dugo ću još živjeti. No, ako to i prekrši, zasigurno neću sebi dozvoliti da u to povjerujem. Jer ja vjerujem u snagu u sebi, u mudrost onoga tko me stvorio. Vjerujem da su nam naše bolesti poslane s namjerom da se mijenjamo, da se osvijestimo, okrenemo sebi i istinskim vrijednostima.
Znate kako kažu, zdrav čovjek ima mnogo želja, a bolestan samo jednu. Prihvatite svoju bolest kao putokaz. Mijenjajte ono što vas je dovelo do nje. Naše bolesti su naš proizvod. Ništa izvan nas samih ne postoji. Kome možete više vjerovati nego sami sebi? Ta kome bi trebalo biti najviše stalo do vas nego vama samima? Ovaj život je jedino što imamo. Cijenite ga. Svoj i tuđi. Ne odustajte lako. Brižno se posvećujte svojoj sadašnjosti. Prošlost ostavite na miru. Učite iz prošlosti, ali ju ne probavljajte kao loš komad mesa. U budućnost ne virite. Upotrijebite svoju maštu. Intuiciju. One će vas odvesti kamo treba. Horoskope čitajte, ako baš morate iz zabave. No, umjesto njega, radije uzmite neku dobru knjigu. Popričajte s prijateljem. Pomozite potrebitom. Recite glasno svoje osjećaje ma kakvi bili. Put zdravlja i sretne budućnosti iscrtavate sami.
Zato, želim Vam sretnu sadašnjost! Sretan svaki dan! I tako svih 365 koliko ih slijedi u novoj, pa još jednoj, još jednoj…i tako …
