Jučer je u Zagrebu pokopan Vilim Tičić, legendarni rukometni trener koji je u Virovitici zasadio sjeme te divne igre i zauvijek promijenio tijek sportske povijesti ovog grada. Rukomet je, prije svega zbog njegovog entuzijazma, samopregalaštva i neumornog rada, postao zaštitni znak Virovitice, tradicija na koju se pozivaju sva kasnija pokoljenja, temelj na koji su građeni svi kasniji sportski uspjesi, ne samo u rukometu negu sportu uopće. Ime Vilima Tičića u Virovitici uvijek se izgovaralo s osobitim poštovanjem, nekako uzvišeno, s prizvukom nostalgije i čežnje za prohujalo vrijeme ponosa i slave i za jednu sjajnu generaciju rukometaša i rukometašica.
Zahvaljujući gospođi Ladislavi Horak Jergović sačuvana je uspomena na vrijeme kada su Virovitica i rukomet bile neizostavno štivo sportske štampe Hrvatske, Jugoslavije i svijeta. U povodu smrti Vilima Tičića, u nekoliko nastavaka donosimo ulomke iz njene knjige "Zlatne godine virovitičkog rukometa" izdane 2012. godine koje se odnose na nezaborabnog profesora.
Purger na Suvari
Odbor za rukomet Fiskulturnog saveza Hrvatske 1948. godine šalje amaterske rukometne radnike "instruktore" po cijeloj Hrvatskoj. U Viroviticu 17. (25.) listopada 1948. godine stiže mladi profesor tjelesnog odgoja Vilim Tičić. I tada počinje naša bajka, piše gospođa Jergović.
Dvadesetogodišnjak, bio je mlađi i od ponekog svog učenika. Bile su to poslijeratne godine i neki nisu mogli redovito pohađati školu za vrijeme rata. No, Tica ili gospodin Vilko, kako su ga svi zvali, ubrzo se uklopio u život provincije. Mladi Zagrepčanin, uvijek elegantno-sportski obučen, bio je uzor dečkima, a maneken djevojkama. Igrao je nogomet, rukomet, vaterpolo. Cijele dane provodio je na nogometnom ili gimnazijskom igralištu. Pravi sportski zanesenjak. Marljiv, neumoran, korektan i pristojan dečko, kako su ga opisivali stariji Virovitičani.
Mladi purger stanova je na Suvari. To je dio ulice Stjepana Radića oko Malog parka gdje su stanovali pravi Mikeši, starosjedioci Virovitice. Susjedi su mu bili Vlado Klier - poznati golman virovitičke Lokomotive i zagrebačke Kartonaže; Branka Mihalić, Katarina Hosi - rukometašice; obitelj Žunić, kćerka Mirna - rukometašica, te sinovi Miro i Marijan, također rukometaši; Branko Golub, Elza i Franjo Hakenberg klupski funkcionari i drugi. Brzo je stekao veliki broj prijatelja. Najvjerniji i najvatreniji rukometni navijači bili su upravo stari Mikeši: Gigo, Njanja, Siso, Balog pekar i drugi. Svoje navijačko umijeće stekli su na nogometnom igralištu, ali rukomet postaje njihova prava ljubav. Na prvim rukometnim utakmicama, koje su se igrale na nogometnom igralištu "Borac" bilo je mnogo publike. Kada je izgrađen prvi rukometni stadion "Drvodjelca" na utakmice je dolazilo i po nekoliko tisuća ljudi. Rukomet je postao hit u Virovitici. Rukometaši i rukometašice postaju ljubimci - heroji. Glavni sadržaj svakodnevnih razgovora na korzu ili u brijačnicama (Klir, Adamović, Baron) više nije bio nogomet, nego rukomet. Rukometna bolest zarazila je veliki broj Virovitičana, širila se i trajala.
U jesen 1948. godine profesor tjelesnog odgoja Vilim Tičić, okuplja mladiće i djevojke Gimnazije, podučava ih rukometu. U siječnju 1949. u virovitičkoj gimnaziji osnovana je Rukometna sekcija pri Školskom sportskom udruženju Mladost s muškom i ženskom ekipom.
Prva rukometna utakmica u Virovitici odigrana je 24. travnja 1949. godine na nogometnom igralištu Fiskulturnog društva Borac. Virovitički gimnazijalci izgubili su 3:1 od svojih osječkih kolega. Mladost je nastupila u sastavu Vladimir Klier, Teodor Trick, Vladimir Marinčić, Ilija Čuljat, Drago Götzl, Zdravko Toth, Draško Matenheim, Dragoljub Puhač, Slavko Tošić, Ivan Bunjevac, Antun Magdalenić i Berislav Kolarić. Nakon toga dolaze uspjesi i sudjelovanje muške ekipe u hrvatskoj rukometnoj ligi.
Zlatno desetljeće
Prikupljajući materijale za knjigu, o početcima rukometa u Virovitici i o Lokomotivi jer to je, kako navodi u uvodu, bila jedna cjelina, obratila se upravo Tičiću pa su provodili duge sate prebirući po uspomenama, albumima, bilješkama i sistematiziranoj građi koju je Tičić sačuvao. U uvodu knjige gospođa Jergović objavljuje Tičićevo prisjećanje o zlatnom desetljeću virovitičkog rukometa.
To je priča o Virovitici, rukometu, učenicima Gimnazije, građanima Virovitice i mladosti, koja je bila divna i nezaboravna. Vraćam se u prošlost. Tema je rukomet u kontekstu svakidašnjice. Možda sam previše emotivan, kada je tema sport i Virovitica. To je dio mene, jedna cjelina koja se ne dijeli. Ona ne živi i ne umire, ona je povijest. U tom poratnom vremenu svi smo bili jednaki. Živjeli smo jedan čudan život. Bez komfora i izobilja, ali sa puno ljubavi i tolerancije, bez mržnje i zavisti. Privilegije su bile nepoznanica za nas. Bavili smo se sportom uz svakodnevne obaveze: škola, radno mjesto i maštanje o budućnosti. Voljeli smo to što radimo, sredinu u kojoj živimo. Voljeli smo ljude koji su dio tog života. To su Virovitičani, moji učenici i učenice - građani Virovitice. Mnogih više niti nema. U mislima prolaze slike iz rukometne i sportske prošlosti. Sjetim se kolone gledatelja koji su dolazili na utakmice. To je bilo kao hodočašće. Svi smo bili jedno i jednaki. To su bili nezaboravni dani kada smo u Virovitici i izvan Virovitice osvajali prvenstva države. Sada s nostalgijom gledamo na prošlost koja je bila siromašna, ali vrijedna i poštena. Sve je prošlo kao u snu kojeg ću sanjati, i kada ne spavam, dok god bude vremena i mene.
