Odlazak naše velike hrvatske književnice, pjesnikinje, prozaistice i prevoditeljice Vesne Krmpotić koja nas je napustila u svojoj 87 godini života, rastužio je mnoge poštovatelje njezine riječi. Kao jedan od njih imao sam privilegiju ovu divnu ženu upoznati i osobno, družiti se s njom, slušati i razgovarati. U našim nerijetkim susretima međusobno smo se znali šaliti na način da smo jedan drugog oslovljavali sa drugarice i druže. Šibenik, Split, Zagreb, Rijeka, Ljubljana, Putaparthi… samo su neki od gradova u kojima su nam se ukrštali zemaljski putovi, i svaki susret bio je za mene osobiti doživljaj.
Vesna je bila mistik, profinjenog duhovnog dara kojeg je znala pretočiti u riječi, ostavljajući iza sebe antologijska dijela. Mnoge ispisane stranice ostale su još u ladicama. Treba ih tek sabrati i ukoričiti. Znajući za taj bogati rukopisni arhiv predložio sam jednom prilikom uredniku Goranu Gazdeku da na Virovitica.netu otvorimo rubriku Vesna Krmpotić – još neobjavljeno, vjerujući da će Vesna blagosloviti tu ideju. Imali smo tu veliku čast da tako i bi.
Opraštajući se od naše Vesne, u ime redakcije Virovitica.neta i svih naših čitatelja koji su vjerno pratili ovaj blog, želim još jednom podijeliti sa svima Vama jednu Vesninu poetsku bisernicu koja je po prvi puta svjetlo dana ugledala upravo na ovome portalu.
Listajući redakcijski arhiv sjetih se njezine bogate poetske zbirke iz poznatog opusa 108. Vesna je često imala običaj da nasumice otvori po koju stranicu i sabere misli kojima započne dan. U nadi da će mi ta suptilna metoda biti od pomoći, učinih isto…. Trenutak tišine, a onda toplina blaženog mira.
Da, drugarice Vesna – to je upravo to. I ovoga trena neka ostane samo na tom.
Happy End
Bila jedna duša, zaljubljena u svjetski vrtuljak.
“Znam ja da na kraju treba stupiti u savez s Bogom”, govoraše ona, dok je letjela u krug oko vrtuljkove osovine. “Ali ja bih još malo.... ovako. Dok se ne nadovoljim”.
Onda je zamijetila da ju na letećoj stolici dostiže stranac divnoga lika. Nasmiješila Mu se, spremna na novo zaljubljivanje. Ali On ju preseneti pitanjem:
“Zar ti nije dosadilo”?!
Duša Ga htjede malo bolje pogledati, i ugleda praznu stolicu.
Jednom kasnije, u nekomu baru za mlohave robove, Stranac Divnoga Lika opet joj priđe.
“Jednako si mlad kao onda“, namigne Mu duša, i nazdravi susretu žestokom čašom. “Pamtim ono Tvoje pitanje. Da znaš, već mi je pomalo dosadilo. Dotužilo, bolje reći. Ćitao si Ljermontova, znaš, onu njegovu pjesmu...?
I duša stade jezikom posrtati kroz one umorne stihove.
“S Ljermontovom ili bez Ljermontova, ti se plašiš ostati bez te svoje dosade”.
Ona uze objašnjavati:
“Muči me jedno pitanje. Kad se jednom ispraznim od svih tih želja, kad jednom sa sebe poskidam sve te utege, kad jednom iz sebe pobacam sve te kuće, automobile, žene, politiku, zabave, skupocjene stvari, novac, slavu, whiskey... što ću onda u tu prazninu useliti”?
Ona upitno zaroni u Njegov pogled, i nađe se u tišini bez misli. “Kakva divota”, jedva je stigla zapaziti.
Onda je čula Njegov zavodljivi glas:
“Uselit ćeš Mene”.
Duša naglo izroni, nađe se opet nad svojom čašom, i nastavi objašnjavati:
“Znaš, ovaj mi whiskey pomaže da s Tobom trijezno razgovaram. Znam ja tko si Ti. Ali ne zamjeri ovomu što ću Ti reći: ne pružaš se Ti u sva ta nabrojena područja. Ti si, kao što svi govore, kao što vjerojatno i sam kažeš, jedan, pa jedan, i opet samo jedan. Bojim se da će s Tobom u meni zjapiti praznina, te će i Tebi biti pusto, Bože”.
“Dođi, pokazat ću ti o čemu se radi”.
Uze ju pod ruku, povede k vratima. Ćim su prekoračili prag, nađoše se na obali oceana.
“Gledaj”, šapne Stranac. “Kako oslovljavaš ocean – kao da je jedan, ili kao da ih je mnogo”?
“Kao da je jedan, naravno. Slutim kamo ciljaš”.
Šetali su – duša nestrpljiva saznati odgovor na svoje pitanje, Stranac kao da je sama njihova šetnja odgovor. Onda On uze štap, zagazi u plićak, i stade povlačiti crtu po koži mora.
“Što to radiš“? upita duša, potajno žaleći za ostavljenom čašom.
“Crtam ta tvoja područja. Evo, ovaj komad mora su tvoje žene-ili-muškarci, ovaj komad neka bude tvoja čaša whiskeya...”
I dok je crtao treće područje, prva dva su nestala.
Duša je gledala, pomalo tupo, pomalo nemoćno.
“Razumiješ li sada po čijoj koži crtamo”?
“Razumijem, možda”.
“Neki hoće komad oceana... Neki hoće površinu komada. A ti, ti hoćeš crtariju na toj površini,” govorio je Stranac Divnoga Lika. Nije govorio prijekorno. Ni sjetno. Govorio je prijateljski nasmiješeno. Duša je slušala tu nasmiješenost. Stranac je tada zavitlao štap nad pučinu, i nastavio:
“Ocean se može imati samo cio i posvudan. I kada to shvatiš i prihvatiš, tvoji će utezi sami s tebe kliznuti - nestati, kao trag povučen po koži vode”.
Htjela je reći, viknuti:
“Znam! Ali ja... ja bih se radije vratila u bar, čaši koja nestaje”.
Nije rekla, nije viknula. Umjesto toga, iznenadila je sebe: zakoraknula je put vode. Ušla je u ocean. Do gležnja, do koljena, preko tjemena.
I više nije bilo pitanja što je more, gdje je more, dokle je more.
Je li milost, ili nešto drugo, svejedno je sad.
(Virovitica.net 2008)
Foto: Jutarnji list
DAVOR SUHAN
