Prošavši ispod masiva Mont Blanc automobil je lagano klizio jednoličnom autocestom. Nakon predivnih dana provedenih u zelenoj i očaravajućoj Švicarskoj vrijeme je bilo da pođemo kući. Puni dojmova put nas je vodio preko sjeverne Italije, dionicom od Ženeve preko Milana prema Veroni, Trevisu i Udinama. U automobilu se uvijek vode dubokoumni razgovori, osim ako ekipa nije teško posvađana. ''Što nam je na putu?'' - upitao je M., vozač Toyote. Otvorio sam OMW-ov auto Atlas Europe i izgovorio sudbonosne riječi:''Krećemo se prema Vicenzi, ali nam upravo dolazi Verona!''. ''Imamo li vremena?'' - upitala je K. koja se ugnijezdila na zadnjem sjedištu automobila. Lijevi pokazivač smjera već je bio uključen brzim potezom lijeve ruke iskusnog vozača i tražili smo parking u Veroni. Sve je jednostavno kad imaš ritmički usklađenu ekipu, sličnih interesa i s ljubavu za putovanjem. Uvijek se nađe vrijeme za neku spontanu akciju, no i tako smo trebali predahnuti.
Čari modernog putovanja su u neslućenim mogućnostima korištenja modernih tehnologija na putu, a da se ne narušava nekakav balans i prirodnost. Stoga smo mi, navođeni GPS-om, bez straha koračali nepoznatim ali privlačnim ulicama Verone. Nije da treba u potpunosti slijepo vjerovati tehnologiji jer se znalo dogoditi da te u sred tunela navigacija usmjeri na skretanje lijevo; zdrav razum treba uvijek biti prisutan. Putovati znači razmišljati. Grad nas je uvlačio sve dublje i dublje u svoje središte, osjetio sam sreću kao i u mnogim trenutcima na ovom putovanju. Putovanje nije završilo, putovanje se nastavlja.
Citta di Verona grad je osnovan od strane mitskih Eugenaia, koji su imali svoje naseobine uzduž Jadranskog mora i Retijskih Alpi. Po legendi morali su predati svoj grad Cenomanima, antičkom galskom plemenu koje je naseljavalo područje sjeverno od rijeke Po. Kasnije su Cenomani pali pod navalom Rimljana koji su grad pretvorili u svoju koloniju; Colonia Verona Augusta. Smjestila se tako Verona na obale mirne rijeke Adige na njenom putu dugom 414 km do Jadranskoga mora koja izvire u Otzaltskim Alpama. No, znamo da su oduvijek rijeke i ljudi disali kao jedno. Što dalje kaže povijest? Nakon propasti Rimskog Carstva već u 6. st. grad doživljava novo buđenje. Preuzimaju je germansko pleme Langobardi. Langobardski kralj Albion vodio je državu stvorenu na sjeveru Italije. Sudbina im je dodijelila nemilosrdne susjede Franke, koji su ih pod vodstvom legendarnog Karla Velikog i porazili. Zamišljam si posljednjeg langobardskog kralja Deziderija kako moli za milost djece i žena, dok mu narod nestaje pred očima, dok im sloboda izmiče iz ruku i nestaje kultura. Langobardi možda jesu nestali sa povijesne scene, no i dalje ih možete pronaći u nazivima gradova, sela, rijeka i planina, oni su tu, uzidani u talijansku kulturu. Pokrajina Lombardija i danas nosi ime ovog ponosnog naroda.
Uputili smo se prema vjerojatno i najvažnijoj današnjoj lokaciji u Veroni, prema Romeu i Juliji. Ta ljubav o kojoj slušamo već stoljećima nastala iz pera Williama Shakespearea pojavila se u Veroni. Ušetali smo u Julijino dvorište, dvorište obitelji Capuletti. Poznati i slavni balkon stajao je na pročelju renesansne zgrade. A gdje je Julija (Giulietta)? Julija stoji, zamišljena i prikrivenog smiješka na licu, u hladovini velikih zelenih listova u dugoj haljini i čeka. Teško joj je danas prići, ne zato što duh ljubomornog Romea vreba negdje iz prikrajka nego zato što masa turista koristi svaku prigodu za naslikavanje u raznim pozama. E, pa tako smo i mi! Zagrlivši Juliju jednom rukom, gledajući je zavodljivim pogledom, gledajući je u oči, s drugom rukom oko struka dok smo zamišljali želje koja će se sigurno ostvariti, zabavljali smo se i mi. Ostavili smo Juliju u miru njezinog spokoja s Romeom, uputili smo se dalje zavodljivim ulicama Verone. U dvorištu, koje smo ostavili iza sebe, ljubav nikada ne će umrijeti.
Povremeno sam zavirio u naizgled obična dvorišta ali prepuna tragova davnina. U trenutku i najmanji detalj vodio me u renesansnu Veronu. Izbili smo na Piazza dei Signori i na uglu je stajao zamišljeni Dante. Svjedočio i on o neumirućoj ljubavi na ulicama Verone. ''Ljubav! Ta riječ mi zvuči tako čudesno, da mislim, sve što izvire iz ljubavi mora biti isto tako čudesno.'' govorio je Dante u svojim tekstovima. Krovovi su posebna priča, svi nejednake visine ali opet skladni bili su savršeni za elegantan hod mačke koja je koračala od krova do krova i lovila debele, dobro uhranjene gradske golube. Jedna priča se odvija na ulicama, dok se druga ona mačja odvija visoko na krovovima. Da mi je znati, razmišlja li sada mačka i o meni, kao što razmišljamo o njoj. Nije jedino golub krilato stvorenje u ovom divnom gradu. Na visokom stupu stajao je krilati skamenjeni lav s otvorenom knjigom. Ljudi su kružili oko gradske fontane različitim ritmovima; ritam života sveprisutan je. Karnevalske maske krasile su štandove na Piazzi delle Erbe ili Staroj tržnici. Stavite li masku na lice tko zna kuda bi vas mašta mogla odvesti. Kafeterije su radile u nekom svom usklađenom ritmu. Caffe Filippini tek je iznosio suncobrane, jer je sunce počelo naglo grijati trg te je hladovina ubrzo nestala.
Koraci su nas odveli prema gotičkoj grobnici moćne obitelji Scaligeri. Neobična grobnica u žutoj boji s pomalo crvene nijanse prikazivala je slavu, moć i propast obitelji. Tijela u kamenim sarkofazima bila su podignuta nekoliko metara od zemlje, bliže nebu. Konjanik s kopljem u desnoj ruci čuvao je vječni mir. Tornjevi su se izdizali visoko, a oko svakog tornja stajao je vitez, lijep i u punoj snazi. Tišina je ovladala mjestom.
Rijeka Adige lijeno je tekla kroz grad dok su se mnogobrojni mostovi nadvili nada njom. Na vrhu brda, u daljini, stajala je crkva. Podsjetila me na sve one majstore slikare talijanske renesanse koji su uvijek u nekoj svojoj mistici u daljini postavili crkvu u magli. Niz obalu, ne tako daleko, stajao je most. Ponte Scaligero ili Most Castelvecchio krasio je grad. Sagrađen je 1356. godine za ne baš slavnu potrebu, naime sagrađen je za potrebe bijega vladara iz grada u slučaju pobune. No, ta davna svrha danas mu je potpuno zaboravljena te je on danas samo ljepotan od crvene cigle. Doznao sam i dvije legende o ovome mostu. Prva kaže da je vladar grada Congrande II della Scala podario graditelja mosta Giulierma Bevilacqua mačem koji je pripadao samom Svetom Martinu. Druga legenda kaže da je graditelj mosta prilikom inauguracije mosta jahao na konju, kako bi mogao pobjeći u slučaju da se most sruši. Na mostu danas možete pronaći i jednog rimskog vojnika, ma nije to neki centurion iz Izgubljene Legije nego je to zgodan način kako se jedan domišljati čovjek sjetio izmusti koji euro iz džepa turist. Stoga, slikanje s njim je stvarno zabavno.
Što reći za hranu? Neizostavni je to dio svakog putovanja jer se bez toga ne može. Jesti i piti se mora. Na zapadu sam primijetio jedan zgodan fenomen; što se više udaljavate od centra cijene padaju. Pronašli smo jedan zgodan, maleni restoran u blizini mosta Castelvecchio i odlučili pojesti cijenjenu talijansku pizzu. Dobro smo pojeli, iako mi je najviše prijao sok on naranče u boci koja kao da je iskočila iz filmova Federica Fellinia sa nasmiješenom pin up djevojkom iz 50- tih godina. Moram pogledati ponovno film Amarcord!
Rimski forum iz 1.st. stajao je nasred grada i svjedočio o Rimljanima dok je moderna fontana bacala vodu prema plavom nebu. Napuštali smo grad i prolazili kroz rimsku portu, napuštali smo staru jezgru kojoj je zaštita zajamčena jer je uvrštena u UNESCO-ovu svjetsku baštinu. Porta Borsari dio je originalnih rimskih zidina današnje Verone i ako dobro ne pazite mogli biste samo proći ispod nje bez da je primijetite. Uklopila se u arhitekturu i šuti.
Romanička crkva San Zeno Maggiore (12.st.), romanička katedrale, mnogobrojne renesansne i barokne palače, Gradska vijećnica (12.st.) samo su još neke od točaka koje se ne smiju propustiti u ovom gradu u kojem ljubav ne umire.
Uputili smo se prema Palmanovi, uputili smo se kući.
Srpanj, 2010.
