Banner
Reformist Čačić: Sramotno dovoditi u vezu zločinačku NDH s Domovinskim ratom
SABA: Raos izjednačio ustašku NDH s današnjom suverenom i demokratskom Hrvatskom
Oboljeli od rijetke bolesti srca i dalje čekaju dostupnost lijeka u Hrvatskoj
Plenković: Svi dijelimo vrijednosti jednakosti i poštivanja manjina
Milošević: Raosova izjava o NDH je sramotna
Milošević: Raosova izjava o NDH je sramotna
Jutarnji list: Postroženi uvjeti za gotovinske kredite

  Putujem i pišem

Venecija – grad gondolijera

  Žarko Klaić           06.05.2012.         4014 pogleda
Venecija – grad gondolijera

(srpanj 2008. godine)
Ne sjećam se baš lekcija iz povijesti koje su učile o napadima na Veneciju. Uvijek je taj grad bio negdje u skupini onih koji su na vrhu hranidbenog lanca. Uvijek je taj grad upravljao nekima, osvajao neke, trgovao s nekima namećući svoje uvjete, uglavnom diplomatski rješavao sukobe te se stvarno ne sjećam neke činjenice da je netko nasilno uletio u taj grad, pa ga sravnio sa zemljom i odveo, na primjer, ljude u ropstvo. Vjerojatno zbog svega toga ovaj grad cvjeta u punoj svojoj ljepoti i danas. E,  pa mi smo odlučili tu Veneciju napasti! Spremili smo veliki i brzi napad s boka tako da se Venecija ne će ni snaći, a već će biti naša. Naoružali smo se dobrom voljom, ogromnom mapom grada s ucrtanim svim popularnim mjestima, dvostruko složenim sendvičima i pokojom litrom vode. Ukrcali smo se u crveni Suzuki swift od milja zvan ''raketa'' nasmijani od uha od uha i krenuli prema željezničkom kolodvoru smještenom u mjestu Casarsa della Delizia.

Kolodvor u Casarsi bio nam je najbliži na putu prema Veneciji jer se mjesto nalazi u blizini Valvasonea (pitoresknog srednjovjekovnog sela gdje smo bili smješteni), a prugom je povezano s Venecijom preko Pordenonea (naravno, Valvasone je opet u blizini Pordenonea i eto nas zato tu). Parkirali smo ''raketu'', uplatili povratnu kartu i počeli uživati u opuštajućoj vožnji prema Veneciji. No, iako sam zamišljao vožnju vlakom uz opuštajuće zvuke klokotanja vlaka po tračnicama, nije bilo ničega sličnog. Gotovo bez zvukova, spokojno i mirno stigli smo preko mosta Ponte della Libeerta na željezničku stanicu Venezia - Santa Lucia. Avantura je mogla započeti!

Sjeli smo na klupu, okruženi sa najmanje stotinu golubova, otvorili širom kartu grada i napravili plan za obilazak tog grada koji broji 271 367 ljudi, koji više koji manje. Plan je obuhvaćao lutanje ulicama i nalijetanje na mostove i znamenitosti uz povremeno sjedanje na kave i doslovno sjedanje bez nekog posebnog razloga. Kad se proučava grad na takav način, bez nekog pritiska vremena i žurbe, svaki dio grada ostavlja impresivan utisak jer se ima vremena u njemu uživati. Stoga, pogled na zelenu lagunu Venecije s ponekog od mostova i  mirna izmjena prizora plovidbe čamaca i brodica dok su boje savršeno usklađene na pročeljima zgrada, vrijedi svakog trenutka.

Posebnu draž šetnji uskim tajnovitim ulicama Venecije daju nezaboravni spontani trenutci uživanja u uličnoj kulturi. Nikako onda nije gubitak vremena stajati dvadesetak minuta slušajući ostarjelog opernog pjevača kako u maniri dobro školovanog čovjeka iz kazališta izvodi popularne arije i napjeve iz opera. Svaki pokret ruke bio mu je odmjeren, trzaj glavom usklađen sa tekstom i ritmom melodije kao da je i u tom trenutku nastupao na kazališnim daskama one mistične Venecije 17. stoljeća. Pljesak je bio gromoglasan, a mi smo se uputili prema mostu Rialto (Ponte di Rialto) koji je jedan od većih znamenitosti Venecije koji daje onu potrebnu dozu romantike po kojoj je Venecija poznata. Most je građen u 16. stoljeću (od 1588. do 1591. godine). Kako sam doznao, ime graditelja mosta je Antonio da Ponte (Antonio od Mosta) što je vrlo zanimljiva koincidencija. Priča kaže da se za dobivanje prava na gradnju mosta morao natjecati s vrlo uglednim majstorima toga vremena kao što su Palladio, Sansovino,  pa čak i s Michelangelom, navodno. Eto, most stoji i danas na istom mjestu i krasi prelazak preko kanala. Uvijek je krcat turistima, no valjda to tako mora i biti, ipak je svrha svakog mosta da ga netko prelazi i da koračaju njime. Sam most smješten je u staroj jezgri grada posebno poznatoj i u prošlosti po trgovini i okupljanju trgovaca. Tradicija Venecija ni u današnjici nije odstupila od tog običaja pa se ovdje mogu naći trgovine, štandovi sa različitom robom, butici i slično. Poželite li kupiti šarene kapu dvorske lude to je savršeno mjesto za to.

Sjeli smo u tipičan talijanski restoran, na otvorenom, naravno, da možemo uživati u lijepom vremenu i suncu. Lijepo spravljene špagete carbonara napravile su puno toga dobroga i moglo se dalje krenuti u istraživanje grada.

Našlo se tu vremena i za proviriti u kakvu suvenirnicu. Poslao sam razglednice na već uobičajene adrese i nastavio se diviti prekrasnim ulicama. Šetnja se nastavila. Moji suputnici ili ja njihov kako se uzme, Ana i Nikola bili su savršeno društvo. Iskusni putnici koji znaju uživati u putovanju i u svakom trenutku ubaciti neku riječ koja se savršeno uklopi u sliku čine dodatnu ljepotu ovom obilasku.

Zaustavili smo se na mostu Uzdisaja (Ponte dei Sospiri) krećući se prema Piazzi San Marco (Trg Svetog Marka). Predivan most karakteristične bijele boje stajao je nad uskim kanalom. Svatko se barem jednom zaustavi pored tog malenog mosta i baci posljednji pogled na njega prije nego što napusti Veneciju (ako je turist), no u prošlosti oni koji su koračali njime u stvarnosti su bacali posljednji pogled na ovozemaljski život jer su vođeni njime išli prema koncu života tj. smaknuću. Uzdahnuli su posljednji put na pogled prema životu i zakoraknuli u mračne tamnice Venecije.

Trg Svetog Marka je glavni gradski trg u Veneciji. Prepun je turista, fotografa, ali i ogromnog broja golubova koji su idealna zabava za nekog klinca koji ih u sveopćem neinteresu za gotiku i renesansu može natjerivati po trgu. Na trgu možete uživati u najreprezentativnijim primjerima venecijanske arhitekture; gotičkoj Duždevoj palači i Bazilici sv. Marka iz 9.st. Impozantne su to građevine i onda me nije začudila činjenica da je ogroman broj ljudi bio natiskan na ulazu u Duždevu palaču i samu baziliku koja je primjer bizantske arhitekture na tlu Europe.

Zadržao sam pogled na usidrene gondole u laguni. Pogled sam usmjerio prema otoku San Giorgio Maggiore dok su se gondole u prekrasnom plavom ruhu zibale na valovima. Trenutno su bile napuštene, usamljene dok se večer polako spuštala na lagunu. No, već sada negdje, one gondole koje imaju gondolijere tihe plove osvijetljenim noćnim kanalima Venecije i donose romantiku zaljubljenim parovima.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Putujem i pišem