Podjela građana oko svih političkih, društvenih, kulturnih i vjerskih pitanja iza kojih postoji jasan stav katoličke Crkve, već godinama se iz samog vrha katoličkog klera pokušava prikazati kao da je riječ o vječitom prijeporu između kršćanske i neke druge Hrvatske, što, naravno, nije točno. O tome najbolje govore i same brojke. S obzirom na izrazitu prevlast kršćanske populacije u zemlji (koja obuhvaća preko 90% ukupnog stanovništva), potpuno je evidentno da se radi o velikom neslaganju unutar same zajednice.
Razlog tome leži u činjenici da su moderni kršćani sve manje podložni utjecaju službenog crkvenog nauka. Ovom trendu najviše pridonosi porast broja vjernika koji u pogledu shvaćanja vlastite vjere masovno napuštaju srednji vijek i sele se u 21. stoljeće.
Prije nego se upustimo u bilo kakva kritička razmišljanja o ovoj tezi, treba svakako ( i to jednom za svagda) dobro utvrditi jednu sasvim nepobitnu istinu:
Suština kršćanske vjere je u osjećaju bezuvjetne božanske ljubavi naspram svakog ljudskog bića. U onome trenutku kada kršćanski vjernici ovu činjenica izgube iz vida i percepciju vlastite pažnje usmjere na neki drugi osjećajni ili racionalni aspekt međuljudskih odnosa, prestaje priča o duhovnom nauku Isusa Krista i počinje podjela na vjerske sekte. U metafizičkoj matrici uzroka i posljedica, linija ovog profinjenog ljudskog osjećaja je suptilna duhovna granica koja zemaljske prostore cijeloga svijeta dijeli na prostore mira i rata, ovisno o tome na kojem prostoru se ljudi ravnaju prema srcu, a na kojem prema umu.
Razlika je ogromna. Svi zakoni srca imaju samo jednu riječ, i zato je osjećaj slobode neizreciv; dok su zakoni uma daleko rječitiji, i bilježe na tisuće stranica sitno kucanog teksta kojim se pobliže opisuju prava naroda i nacionalnih manjina, prava krštenih i nekrštenih, prava istospolnih i raznospolnih parova...itd. U toj dimenziji ljudske svijesti sve granice "ljubavi" striktno su ucrtane u svaki segment ljudskog života i ne mogu se širiti bez novih zakona i propisa koji se donose po strogoj demokratskoj proceduri - sukladno Ustavu.
Bilo bi pogrešno reći da to nije ispravno; naprotiv, sa te strane granice drugačije se i ne može. Tako je u svakoj zemlji gdje um caruje, a snaga klade valja. A tako je, naravno, i kod nas; što je legalno i legitimno (bez ikakve sumnje), i o tome nitko ne spori. No prestanimo se onda zavaravati mišlju da živimo u kršćanskoj kulturi koja po svojoj definiciji pripada samo prostoru srca - uvjetovana jednim jedinim Zakonom, opisanim u jednoj jedinoj riječi koja je ljudskom raciju uvijek bila nepoznata.
Nećemo je naći ni u Crkvama, ni u svetim knjigama... A osnovano se sumnja da je čak ni jedan rimski papa nikada nije uspio do kraja spoznati, o čemu je u svoje vrijeme i đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer nešto dao naslutiti kada je javno posumnjao u njihove duhovne kvalitete, što i sama povijesna isprika pape Ivana Pavla II. potvrđuje u dobroj mjeri.
Razumijevanje ove duhovne istine pomaže nam sagledati problem u korijenu, i već sama spoznaja da se veliki dio vjernika opire ostati u vremenu kada se nije smjelo reći da se Zemlja okreće oko Sunca, ulijeva veliku nadu u konačno spasenje svih ljudi - poglavito onih manjinskih skupina kojima zbog njihove različite seksualne orijentacije (u odnosu na većinu) prijeti javno spaljivanje.
Koga ljubi Ivana Orleanska, s kime spava i za koga će se udat - meni je potpuno svejedno, i Bogu hvala da od cirka četiri milijuna registriranih kršćana sa pravom glasa u ovoj lijepoj zemlji samo deset posto misli drugačije.
Doduše, nije ni to mala brojka... dapače, sasvim dovoljno za napraviti lomaču...ali nadajmo se ipak nedovoljna za potpaliti vatru.
