U Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizović u Zagrebu večeras će (utorak, 19. travnja u 19:30 sati) biti promovirana zbirka poezije Anke Dorić „Mijene ljubavi“. Uz autoricu knjigu će predstaviti profesorice književnosti i književne kritičarke Biserka Goleš Glasnović i Darija Žilić, književnik Marijan Grakalić i urednica Mirjana Rukavina Jerkić, U glazbenom dijelu nastupit će profesorica violine Renata Novoselec i glazbenica Leoni Lower.
Anka Dorić, po zanimanju liječnica, rođena je 16. studenog 1963. godine u Virovitici. Studij Medicine završila je na Sveučilištu u Zagrebu, gdje živi od 1982. godine. Nakon završenog staža u “KB Sestre Milosrdnice“ i DZ Centar u Zagrebu, profesionalnu je karijeru nastavila ranih 90-tih u Medicinskom centru i Općoj bolnici Virovitica. U Zagreb se vraća 1996. na specijalizaciju iz transfuzijske medicine, te kratko vrijeme radi na Odjelu za transfuziologiju OB Virovitica. Godine 2004. nakon rođenja sina Marka, odlazi ponovno u Zagreb gdje radi kao voditeljica laboratorijske dijagnostike i savjetovališta u Poliklinici VirogenaPlus sve do 2018.g. Od 2007. do 2019. zaposlena je i u zagrebačkom Imunološkom zavodu, a od srpnja 2019. g. Do danas radi u Općoj bolnici Varaždin.
Iz zbirke poezije ''Mijene ljubavi'' dio uredničke bilješke Marijane Rukavina Jerkić:
Ljubav, ta vječna, reklo bi se podosta potrošena kategorija iz nomenklature pjesničkih preokupacija, zvijezda je poetskog prvijenca Anke Dorić, doktorice medicine, koja se zbirkom pjesama ''Mijene ljubavi'', pridružuje listi mnogih liječnika-književnika u svjetskoj i hrvatskoj književnosti.
Iako joj ova knjiga nije i literarni prvijenac (objavila je zajedno sa književnicom Julijanom Matanović 2010.godine roman za mlade ''One misle da smo male''), a sada već nedvosmislenim nazivom zbirke - Mijene ljubavi - pokazuje koja je važna životna preokupacija njezinog pjevanja.
U poetskom je iskazu pjesnikinja direktna u svojim lirskim ''povijestima bolesti'' i ''dijagnozama'' najrazličitijih mijena i lica ljubavi. Naslovi su njezinih pjesama jednostavni, 'in medias res', bez ikakvih namjera da se istim (naslovom) pjesmi daje drugačija poruka.
Za njih je upravo specifično to da im se 'vraćate', pokušavajući 'dešifrirati' tu jednostavnost.
I doista, nakon ponovnog čitanja shvatite kako su pjesme samo naizgled jednostavne i direktne te kriju subliminalne poruke s jasnim odmakom od bilo kakve sentimentalnosti i površnosti pri čemu su ''zaključane'' baš u te naizgled ''potrošene'' jednostavne naslove.
I iz ostalih poetskih temata, iz još neobjavljenih rukopisa, pisanih u razdoblju od 2005-2021. godine, koji nisu obuhvaćeni ovom zbirkom, jasno je kako Anka Dorić ima poetskog potencijala i za drugačije teme i motive pa sa zanimanjem možemo iščekivati i njezinu drugu zbirku poezije. „
Dio predgovora Seada Begoviča, književnog kritičara, pjesnika i književnka:
O ljubavi je do naših dana ispisano nebrojeno stranica, antologija (na hrvatskom i posebice na stranim jezicima), panorama, izbora itd. No, kao da nije sve izrečeno i dokučeno, jer, ljubav ima stostruka lica. Može biti humorna, ironična, pakosna, ljubomorna, ali ponajčešće je u terapeutskoj svrsi, upućena imaginarnom ili pak stvarnom „draganu“, kao što je to primjer Anke Dorić koja putem otvorene kategorije srca hrabro istupa s osobnim emocijama – maštarijama i posve iskrenim ljubavnim zovom.
Pomalo neočekivano i rekli bismo za naše doba, pomalo anakronistično. Ali ne!
Čitajući ovu pjesnikinju otkrivamo ono što je već, nažalost, zaboravljeno, zapušteno i zanemareno. Dorićka se ne ustručava izraziti izravne misli i emocije o ljubavi. Ponekad neizbježno patetična, ali i autentična, ponavljam, za naše doba začudno impresivna, ona ne piše putni nalog ljubavi, neki zadani projekt ili ljubavni itinerar odsutan duhom i tijelom. Ona je uvijek glavni akter svojih pjesama koje slobodno možemo žanrovski odrediti kao ljubavna sjećanja i osobna, dirljiva, iskustva. Svojim pjesmama ona naprosto, dira nas „zaboravljive“ na način na koji mi to volimo.
Previše iskrena da bi bila poeta ludens (pjesnik igrač) , a ne zanima je ni suvremeni „pulp fiction“ (pakleni šund) toliko omiljen u mladih i najmlađih suvremenih hrvatskih pjesnika koje graniče s jezičnim brljotinama. Sve su joj pjesme ispisane s izrazito poetskom nakanom te ne posjeduju čak ni minimalni stupanj neodređenosti.
In media res, njen je najdraži moto, stoga je ponajbolja u lapidarnim formama.
Njena ljubav je doslovna, ljubav do kraja kao obostrano krotiteljstvo. Otkrivanje ove poezije nije čitanje dubljeg sloja i i skrivenog smisla, ali se aluzivnosti ne možemo oteti. Bez tlapnji, ona osluškuje otkucaje svoga srca, ispisujući poeziju koja nije za klinčadiju već za one koji su prošli katastrofična i veličajna iskustva ljubavi...
