Virkas
Večeras na Virkasu: Pluća Teatra Exit i GK Sisak - duhovit, emotivan, ponekad i brutalno iskren mentalni slalom generacije
Treći vikend ovogodišnjeg Virkasa završava predstavom PlućaTetatra Exit i Grdaskog kazališta Sisak. Pluća su duhovit, emotivan, ponekad i brutalno iskren mentalni slalom generacije kojoj je propitivanje imperativ, a nesigurnost odavno postala stil življenja. Slalom prepun sumnji, strahova i potrebe za bliskosti, u kojem se neka vrata promaše, na nekima se izgubi previše vremena dok se neka zahvate baš onako kako treba, u pravom trenutku na pravom mjestu kada se ipak dogodi Život - napisla je o predstavi režiserica Aida Bukvić.
Mladi, obrazovani i ekološki osviješteni. Recikliraju, gledaju dokumentarce i art filmove, čitaju knjige o pravim stvarima, voze se biciklima i kupuju od onih koji ne izrabljuju. Ali, se i voze automobilima, kupaju u kadi i ponekad ostave vodu da curi bez prave potrebe. Može li se imati dijete i istovremeno biti ekološki osviješten, tek je jedna od dvojbi koja će se pojaviti kada jednog popodneva On „predloži dijete“. A Ona se previše brine, previše razmišlja i ima veliku, zaista veliku potrebu razgovarati o svemu, razmotriti stvari jer sve učinjeno mora biti i dobro promišljeno.
Na 9. Festivalu regionalnih kazališta Prolog 2016. predstavi Pluća dodijeljena je nagrada za najbolju predstavu festivala po ocijeni publike (4,91)
Kritika o predstavi
Nakon bogate Schaubühnove produkcije Pluća Duncana Macmillana na 13. Festivalu svjetskoga kazališta u režiji Katie Mitchell, produkcija Teatra Exit i GK Sisak sasvim je drukčije i u kontekstu (ne)prilika skromnije ostvarenje - piše Anđela Vidović na portalu Arteist - prvo slovo kulture.
Macmillan se u Velikoj Britaniji proslavio unutar skupine Bezvoljnika (The Apathists), kolektivu koji se od ožujka do ožujka (2006. – 2007.) mjesečno okupljao u Teatru 503 organizirajući predstave i druga događanja zanimljiva i eksperimentalna sadržaja. Drama Pluća, nastala 2013. i nagrađena na Off West Endu, svojevrstan je glas generacije, u prvome redu milenijalaca, opterećenih banalnostima svijeta i uspjehom, a nespremnima za preuzimanje odgovornosti.
Pisac majstorski u dijalogu para sažima našu svakodnevicu i razgovore u metafori ekosvijesti. Par, Jadranka Đokić i Amar Bukvić, od Ikee do kreveta razgovaraju o planiranju obitelji. Problem koji danas u Hrvatskoj rješava i ministarstvo. Svjetska je populacija u strelovitom rastu, a naša je u diskrepanciji, stari ili odlazi u inozemstvo.
Imati dijete u zagađenom svijetu terorizma, nesigurnosti i prenapučenosti planeta, za par je istodobno banalno i komplicirano.
U prvome dijelu tako razgovor odražava svu tjeskobnost i bezuspješnost planiranja koju humorno i glumački nijansirano igraju Đokić i Bukvić. Upadaju jedno drugome u riječ, završavaju rečenice, istodobno govore i njihovi su scenski pokreti usklađeni s izgovorenim. Klaustrofobija odluke završava prekidom i nerazumijevanjem. Drugi je dio ubrzan i odvija se oko prošlih događaja. Odluke koje su se u mladosti sporo donosile, sada kada se napokon i žive, prolaze neuhvatljivo brzo.
Vrijednost Macmillanova teksta u hrvatskoj produkciji ostaje jednakom – nema osuda ni prozivanja, propovijedanja kako bismo trebali živjeti, a to je za naše kazališne prilike osvježavajuće. Režija Aide Bukvić je gotovo nevidljiva i školska, scenografija Miljenka Sekulića švedski praktična – na pozornici je multifunkcionalni ladičar koji se po potrebi pretvara u stol i krevet, dok kostimi Danijele Gotal Grgurač upotpunjuju vizual današnjice. Exitovska Pluća ne dišu u dosegu njihovih najboljih ostvarenja, no vrijedan su i značajan uvid u suvremeno britansko dramsko pismo.
