Plenković: Kada je HDZ jedinstven - tada i pobjeđuje na izborima
Klinici za infektivne bolesti dodatnih tri milijuna kuna za sprječavanje koronavirusa
HND o koronavirusu: Nepotrebno širenje straha u medijima
Analitičari: Inauguracija primjerena, govor uravnotežen i s poznatim stavovima
Miljenić: Inauguracija prošla dostojanstveno i svečano, primjereno zemlji i funkciji predsjednika
Milanović: Ne kanim biti korektivni nego konstruktivni faktor
Sabor u srijedu o popisu stanovništva

  Priča

Večer u parku

  Ivica Smolec
Velika Gorica/Zagreb           03.02.2008.         1804 pogleda
Večer u parku
Pogledao je taj razvikani film i ugasio televizor. Zašto je taj film dobio tolike nagrade? Izgleda da danas pušu drugi vjetrovi, cijene se drugi trendovi. Nije mu se svidjelo ama baš ništa, od početka do kraja. “Film noire”, baš! Njegova draga Mira, da je mogla sjediti s njim ispred ekrana, rekla bi već pet minuta nakon početka: “Ugasi to, stari! Gle kako je lijepa večer! Idemo prošetati parkom!”

Mire već dugo nema a bez nje je on prilično izgubljen. Ne u vezi s poslom i obavezama. Izgubljen je kad izvrši sve obaveze i kad dođe vrijeme odmaranja. Jako mu nedostaju njihovi odlasci u kazalište, na koncerte, u trgovine, njihove sitne svađice oko kupovine.
“Gle kak je ovo dobro i jeftino! To bi si baš mogli priuštiti!”, rekla bi Mira. “Daj, pusti to, viš da je to zadnji šrot, raspalo bu se nakon prve upotrebe!”

Ipak bi obično kupili taj “zadnji šrot” a on bi bio sretan jer je Mira bila sretna.

Jučer je bila peta godišnjica njenog odlaska. Cijeli dan je pljuštala kiša, razmišljao je da odgodi posjetu. Ipak je otišao, da ne uvenu one tri bijele ruže koje je dan prije kupio. Na grobu svog sina nije ostavio cvijeće ali je dugo stajao pored njega i razmišljao kako bi trebalo čim prije staviti novi križ. Vratio se s Mirogoja potpuno mokar, usprkos zaštiti svog velikog crnog kišobrana. Navukao je suhu trenirku i čarape. Nije bilo onog: “Nacek, daj se brzo presvuci, buš se prehladil!”

Mira spava ispod njegovih bijelih ruža i on si je sam uzeo suhu odjeću. Nije se prehladio, bila je to, ipak, topla ljetna kiša. A danas je već opet vani suho, cijeli dan sunce, ptice, lavež, vikanje zaigrane djece. Prijepodne je usisao prašinu i oprao rublje, kao svake subote. Za ručak je skuhao juhu iz vrećice, napravio salatu od paradajza i zelene paprike i podgrijao ostatke pečenog pileta koje je u četvrtak kupio na kiosku. Nakon toga skuhao si je kavu. Ta kava nakon ručka – to je cijelog života bila njihova najdraža ceremonija. Pijuckali bi ju po sat vremena, dogovarali hoće li i kamo izaći uvečer, Mira je tračala susjede ženskog roda ili ga gnjavila kukajući kako nisu već godinama dali prebrusiti i prelakirati parkete, iako svi susjedi to čine.

Sad, nakon tog glupog filma mogao bi već i na spavanje, već je pola jedanaest. Ali znao je da neće moći zaspati, mučit će se i prevrtati u mraku. Odlučio se, stavio sandale na noge i izašao. Kažu da je u novouređenom parku u centru mlada trava već pokrila zemlju i obgrlila grmlje i cvjetne sadnice. Mogao bi stvarno pogledati kako izgleda taj novi park.
Park ga je dočekao u raskoši boja. Rasvjetni stupovi pratili su popločane staze koje su vijugale travnjacima između gredica cvijeća grupiranog po bojama. Iz umjetnog jezerca izvirali su vodoskoci raznih oblika. Posvuda su šetali ljudi, mladi i stari. Neki su se smijali i šalili, neki su išli tiho, zagrljeni ili držeći se za ruke. S prepunih terasa kafića smještenih uz rub parka dopirao je žamor onih koji su radije sjedili nego da šeću.
Sjeo je na klupu pored jezerca i zagledao se u vodoskoke koji su šumili. Nesvjesno je pružio ruku u desno, očekujući da ju uhvati Mirina. Ruka je ostala lebdjeti u tom smiješnom položaju skoro minutu, dok nije shvatio da Mire nema kraj njega. Ustao je i krenuo prema izlazu iz parka. Sa stola pred kafićem kraj kojeg je prolazio netko ga je zazvao.

- Profesore! Dobra večer! Kako ste?
Između nekoliko mladih, vedrih lica prepoznao je dečka koji ga je oslovio. Njegov učenik, ljetos je maturirao.
- Dobra večer, Kristijane! Dobro sam, hvala. I ti si dobro, vidim.
- Sjednite malo s nama, popijte nešto, ako vam se ne žuri.
Malo se kolebao. Da sjedne među tinejdžere? Pa o čemu će on pričati s njima? Nije to škola! Mladi, čim izađu iz školske zgrade, pričaju o svemu, samo ne o onome što njega zanima i što on zna. Kristijan je skočio i prinio slobodni stolac od susjednog stola. Odmah su mu napravili mjesta i, prije nego se snašao već je sjedio s njima.
- Dali smo vam počasno mjesto, između cura. – smijao se Kristijan. – Ova lijevo, smeđa, je moja Maja, a plavuša Nina je slobodna. Nagovaram Vedrana da se zaljubi u nju, ali, dok on razmišlja, iskoristite priliku pa joj vi udvarajte. Svi su se smijali osim Vedrana i profesora, kojima je bilo neugodno.
- Ljudi, ovo je moj profesor hrvatskog koji me je dobro namučio u zadnje četiri godine. Nije me kinjio samo gramatikom i pravopisom nego i lektirom! A kad sam na maturi strahovao hoću li dobiti trojku, dao mi je – peticu! Sjedite u društvu jako čudnog čovjeka. Profesore, što ćete popiti?
- Svi pijete kolu. Moram li i ja?
Naručio je pivo i, smiješeći se, promotrio svoje mlado društvo. Svi su, naravno, pričali istovremeno, pa je jedva uspio shvatiti tko ga što pita. Srećom, oni su postavljali pitanja pa nije sam morao razmišljati o čemu će razgovarati.
- Kristijan vas jako poštuje, profesore. Iako veli da je mnoge noći učio da izbjegne jedinicu iz hrvatskog. Vi ste krivi što će studirati književnost.
- Nije samo profesor kriv, Maja! Ja samo idem za tobom, ali on mi je to omogućio.
- A što je s vama? Jeste li i vi maturirali? – upitao je stari profesor Vedrana i Ninu.
- Ja ću sad upisati drugu godinu na PMF-u. Nina radi već godinu dana, ona je frizerka.
Ustanovio je da ipak ima o čemu s njima pričati. Pričali su o lošim igrama “Dinama” u zadnjoj sezoni, pa o tome je li ispravno reći “svih”, “sve” ili “sviju”, pa, je li bolja poezija s rimom ili bez nje... Maja je iz torbice izvukla knjigu i pročitala pjesmu “Uz vino” dobitnice Nobelove nagrade Szymborske. Već dugo nije proveo tako ugodnu večer. U jednom trenutku Kristijan je rekao kako ima jednu tajnu koju više ne mora čuvati.
- Sjećate li se kad ste, nakon nekoliko upozorenja da ne koristim mobitel na satu, vikali na mene i poslali me na razgovor k ravnatelju?
- Naravno! A ta tvoja tajna koju si do sada čuvao je da tada nisi posjetio ravnatelja. Šetao si deset minuta, vratio se u učionicu i rekao da te ravnatelj usmeno ukorio i naredio da mi se ispričaš.
- Vi to znate?! Od kad to znate?
- Od trenutka kad si se vratio u učionicu nakon “razgovora s ravnateljem”.
Sad je mlado društvo na trenutak zašutjelo a onda su se svi počeli smijati i Kristijan je naručio profesoru još jednu bocu. Kad se konačno opraštao od njih, Kristijan mu je napisao broj svog mobitela.
- Profesore, znam da smo vam dosadni i da imate i pametnijeg i važnijeg posla, ali, možda ipak ponekad nađete malo vremena i volje za nas. Pa nazovite, ugodno nam je s vama, ima još toliko tema za razgovor!
Stari profesor rukovao se s mladićima i djevojkama i otišao mračnom uličicom prema svom praznom stanu.


Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

10.2.2008. 21:50
V.D., uljepšao si mi dan ovom pričom!:))) Ova rubrika postaje sve ljepše i vedrije mjesto za druženje. Pozdrav i Ivici.
10.2.2008. 20:26

Bravo V.D.
V.D.
10.2.2008. 20:16
U Kini je nosač vode imao dvije velike glinene posude za vodu koje su visjele na štapu kojeg je nosio na ramenima. Jedna je posuda bila oštećena, a druga je bila cijela. Iz oštećene posude voda je curila cijelim putem prema kući.

Cijela posuda bila je ponosna svojim radom jer je u njoj nosač donosio kuci mnogo vise vode nego u oštećenoj, a oštećena se posuda zbog toga sramila.

Jednog je dana oštećena posuda rekla svom nosaču: ``Sramim se jer ti ne mogu služiti onako kako bih željela.``

Nosač joj odgovori: ``Jesi li primijetila da cvijeće cvate samo na tvojoj strani, ali ne i na strani cijele posude? To je zato sto sam znao za tvoj nedostatak i posijao sam cvijeće na tvojoj strani puta. Svaki si dan ti to cvijeće zalijevala. Već dvije godine berem to čudesno cvijeće koje mi donosi radost. Kada ti ne bi bila takva kakva jesi, to me cvijeće ne bi radovalo iz dana u dan.``

Pouka:

Svatko od nas ima svoj poseban nedostatak.

Svatko je od nas na neki način oštećena posuda, ali upravo ti nedostaci cine nas život zanimljivim i vrijednim.

Prihvatimo se takvima kakvi jesmo i trudimo se s veseljem tražiti pozitivne osobine naših ukucana, prijatelja i suradnika.

Ustanovit čete da bas svatko ima nešto dobro u sebi!
Milan
8.2.2008. 13:57
Bravo Ivice!
Ivica
8.2.2008. 13:48

Adama, drago mi je da ti se sviđa priča. Ne poznam gospođu Elzu, nisam iz Virovitice. Ali vjerujem da će svatko od nas, kad "uključi" sjećanje, pronaći tamo nekog svojeg profesora ili profesoricu koja se trudila napraviti od njega boljeg čovjeka. A o tim ljudima ništa nismo znali, o njihovim privatnim životnim problemima, brigama, kalvarijama, tugama…
Adama
7.2.2008. 19:51
Ivice, lijepa priča. Podsjetila me na moju profesoricu hrvatskog - legendarnu Elzu Jurinjak.Obožavala sam je. Nisam već dugo čula ništa o njoj???
6.2.2008. 0:53
U pravu si Ivice to u vezi loših učenika koji su previše zaštićeni zakonom što oni obilato iskorištavaju. Ne znam zašto se društvo tu boji intervenirat oštrije. Nikako ne razumijem taj kvaziliberalizam. A roditelji tih učenika su još veći problem. Nedaj bože da njegovo dijete neko kazni. Poslije kad klinci završe u kriminalu krivo im je društvo. Najviše ispaštaju dobri učenici, a o tome nitko ne vodi računa.
Ivica
5.2.2008. 20:55

Da. Bojim se samo da tih profesora starog kova, kojima je stvarno stalo do učenika, ima sve manje. Naime, u današnjim školama učenici koji ometaju nastavu (a to su, najčešće, loši učenici, s malim potencijalom) toliko su zaštićeni zakonima i propisima da to demoralizira i ubija entuzijazam nastavnika. Zato nastavnici "odverglaju" svoje, zadovolje formu i ne trude se previše unijeti cijelog sebe u predaji gradiva. Najveću štetu trpe oni učenici koji bi mogli (a često i željeli!) sakupiti puno više znanja.
Čast pojedincima, i ja znam neke koji se, usprkos svemu, bore s vjetrenjačama.
5.2.2008. 12:48
To sa strogim profesorima je vrlo interesantna životna priča. U vrijeme kada smo bili učenici nitko ih ne voli, ali kasnije kad postanemo odrasli bili bi sretni da predaju našoj djeci jer tek tada shvatimo što smo od njih dobili. Zanimljivo, zar ne?
5.2.2008. 11:01
Hvala za pohvale! :)
I meni su zauvijek ostali u sjećanju neki nastavnici. U osnovnoj, profesor hrvatskog koji mi je usadio ljubav prema jeziku, govorenom i pisanom, u srednjoj profesorica koja je učvrstila moju ljubav prema elektronici, strogi profesor matematike koji me je, doslovno, natjerao da shvatim elementarnu matematiku (bez toga se ne može shvatiti ni viša) i superstrogi stari voditelj laboratorija koji mi je usadio pedantnost. Ovu zadnju dvojicu mrzio sam u školi kao vragove a sada sam im beskrajno zahvalan što su me gnjavili. :) Nisam ih tada ni shvaćao kao obične ljude koji isto imaju svoje probleme, činilo mi se da postoje jedino zato da meni zagorčavaju život. A koliko bi i njima život bio lakši da su me pustili da ostanem u neznanju! :)

Ivica
5.2.2008. 10:33

Hvala za pohvale! :)
I meni su zauvijek ostali u sjećanju neki nastavnici. U osnovnoj, profesor hrvatskog koji mi je usadio ljubav prema jeziku, govorenom i pisanom, u srednjoj profesorica koja je učvrstila moju ljubav prema elektronici, strogi profesor matematike koji me je, doslovno, natjerao da shvatim elementarnu matematiku (bez toga se ne može shvatiti ni viša) i superstrogi stari voditelj laboratorija koji mi je usadio pedantnost. Ovu zadnju dvojicu mrzio sam u školi kao vragove a sada sam im beskrajno zahvalan što su me gnjavili. :) Nisam ih tada ni shvaćao kao obične ljude koji isto imaju svoje probleme, činilo mi se da postoje jedino zato da meni zagorčavaju život. A koliko bi i njima život bio lakši da su me pustili da ostanem u neznanju! :)
4.2.2008. 13:18
Ivice ne samo da pišeš lijepu poeziju, već si i majstor romantične proze koja odiše životnim poukama. Sjetio si me na neke moje bivše nastavnike kojih se sjećam na isti način. Ti ljudi su uvijek dio onog najboljeg što je u meni, i zato im se, evo, na ovom mjestu, zahvaljujem od srca što su bili dio mojeg odrastanja.


Još iz kategorije Priča



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.