U Virovitici je održana večer koja je nadrasla formu klasične promocije knjige i pretvorila se u tihu, ali snažnu posvetu jednom od najprepoznatljivijih glasova domaće glazbe – Krunoslav Kićo Slabinac. Program je okupio publiku oko glazbe, sjećanja i riječi, a u njegovu središtu našla se knjiga “Krunoslav Kićo Slabinac – Kad umjetnost dodirne dušu”, autorice Dubravke Bouše.
Događaj je organizirala Češka beseda Virovitica, čime je još jednom potvrđena uloga ove udruge kao važnog nositelja kulturnog života grada. No, umjesto formalnog predstavljanja, večer je tekla u ritmu priča i glazbe, kao svojevrsni kolaž uspomena na umjetnika čije su pjesme desetljećima oblikovale emotivni pejzaž publike.
Glazbeni dio programa bio je ključan za atmosferu – interpretacije poznatih pjesama nisu bile tek izvedbe, nego most između prošlosti i sadašnjosti. Publika nije ostala samo promatrač; mnogi su stihovi odzvanjali dvoranom kao zajedničko sjećanje, kao nešto što nadilazi individualno iskustvo.
Knjiga Dubravke Bouše u tom je kontekstu dobila prirodno mjesto. Nije predstavljena kao zatvoren, biografski dokument, nego kao otvoreni prostor susreta – između autora i čitatelja, između privatnog i javnog lika Kiće Slabinca. Riječ je o opsežnom djelu koje kroz niz svjedočanstava, arhivskih materijala i osobnih zapisa pokušava zahvatiti slojevitost njegove karijere i života.
Upravo ta slojevitost bila je i okosnica večeri. Između pjesama i riječi izmjenjivali su se trenuci nostalgije i ponosa, podsjećajući koliko je snažno nasljeđe koje je Krunoslav Kićo Slabinac ostavio iza sebe. Nije se govorilo samo o glazbi, nego o vremenu koje je ta glazba obilježila i ljudima koji su u njoj pronalazili vlastite priče.
Takav pristup pokazao se i najprirodnijim. Umjesto da se zadrži na faktografiji, večer je ponudila iskustvo – ono koje se pamti po atmosferi, po glasovima koji se stapaju u poznatim refrenima i po osjećaju zajedništva koji rijetko prati klasične književne promocije.
Na kraju, knjiga je ostala kao trajni zapis, ali i kao podsjetnik da umjetnost, kada je iskrena i duboka, ne prestaje živjeti na svojim stranicama. Ona se vraća kroz ljude, kroz glasove i kroz večeri poput ove u Virovitici – gdje se sjećanje ne čuva, nego ponovno proživljava.
