Vatrin „VT“ na sedmom mjestu Godišnje inventure najboljih albuma tuzemne glazbene scene

1 - DUBIOZA KOLEKTIV "Apsurdistan" (Menart)

Kako hrvatski album? E pa - za razliku od "porinovskog" kriterija domovnice, držim da se album koji je premijerno objavljen u Hrvatskoj za hrvatskog nakladnika, ravnopravan "natjecatelj" u bilo kakvom izboru za album godine. A "Apsurdistan" je sjajan album zamišljen i odrađen kao razorna, bolno istinita no vraški duhovito sročena i glazbeno besprijekorno domišljena dijagnoza svagdana ne samo u Bosni i Hercegovini već i Hrvatskoj, odnosno u cijeloj regiji/regionu bivše države. Ogledan primjer je uvodna "Tranzicija". Premda već pomalo otrcana, tema je obrađena iz novoga kuta, svježe i maštovito.

"Dijagnoza" stanja na tranzicijskom terenu počinje stihovima "vjetar puše mijenjaju se dresovi/bile su petokrake sad moderni su fesovi", a završava poučnim "stari sistem nije valjo došao je novi/samo ne kapitalizam već feudalizam."

Između ovih dvaju lapidarnih opaski doista je ugurano svih dvadesetak "tranzicijskih" godina u negdašnjoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu. Posve primjereno tekstu, skladba je složena kao urnebesni komad ska/freak folka s reperskim narativom i "povijesnim" citatima. "Prvi maj" je, pak, svojevrsni nastavak "Yuga 45" Zabranjenog pušenja "drugim sredstvima" te do srži natopljen ironijom i sarkazmom kao još jedna brutalna istina o tranzicijskoj sudbini radničke klase.

Stihovi "... naspi nam po rakiju i nazdravi za kraj/tehnološki višak danas slavi 1. maj/ovdje se rastajemo, zbogom good bye/mi idemo u stečaj, sretan 1. maj..." bujaju na žovijalnoj glazbenoj podlozi čija nazdravičarska atmosfera i razigranost još više naglašavaju oporost teksta.

Pa ti onda kaži da Dubioza ne spada u hrvatski glazbeni - i svaki drugi - prostor!

2 - MY BUDDY MOOSE "Shine! Shine! Shine!" (Dancing Bear)

Treći album riječkih My Buddy Moose novi je dokaz da se "internacionalni odsječak" domaće scene - dakle bandovi i izvođači koji pišu tekstove i pjevaju na engleskome svjesno ulazeći u "prostor" kojim vladaju veliki globalni igrači - srećom sve više odmiče od srednjostrujaških "niskih vrhunaca" koji desetljećima determiniraju domaću "rockersku" produkciju.

Za album "Shine! Shine! Shine!" ni u kom se slučaju ne može kazati da je - treća sreća jer bi to značilo podcijeniti dva, po osobnom sudu veoma dobra, prethodnika. No, "Shine! Shine! Shine!" je ne samovraški dobar album, već i najbolji u trolistu dosadašnjih izdanja te projekt na kojem su savršeno srasli svi šavovi kojima su zaštepani raznorodni utjecaji i - ovog puta apsolutno bezgrješan - autorski materijal Luke Benčića.

Prva pomisao nakon preslušavanja albuma bila je da je riječ o savršenom spoju melodike Beatlesa, gitarske "proto-grunge" poetike Neila Younga izbrušene suradnjom s Crazy Horse te najboljih vrijednosti alter-country rocka od osamdesetih - s opusom grupa poput Long Ryders, Green On Red, Jason & The Scorchers, do danas. Kompliment? Apsolutno! Za band koji je kao svoj "cup of tea" odabrao americanu i naslijeđe velikog Grama Parsonsa, bolje je reference ili dodirne točke nemoguće pronaći.

3 - LOVELY QUINCES "No Room For Us" (Band Camp)

Mada je riječ o nastupnom EP-ju s pet skladbi, Dunja Ercegović a.k.a. Lovely Qinces zaslužuje upis u vrh ovogodišnjih izdanja.

Indie trubadurka koja je svojim "minimalističkim" koncertima već oduševila publiku i diskografskim je prvijencem pokazala svoj raskošni autorski i izvođački talent. Posebice u uvodnoj odnosno naslovnoj temi, melankoličnoj indie skladbi koja atmosferom vuče na Nicka Drakea, a izvedbom na indie-folk pjevačice poput Fione Apple ili pak u sjajnoj Second Hand Heart koja kao da je došla s albuma kakvog americana banda sa ženskim vokalom.

4 - OVERFLOW "Overflow & Miškina" (Dallas)

Brak stihova Mihovila Pavleka Miškina - nesumnjivo najpoznatijeg predstavnika seoske socijalne književnosti i istaknutog HSS-ovca koji je ubijen 1942. u ustaškom logoru smrti u Staroj Gradiški - i punka i nije baš nešto što biste očekivali. No, izborom Miškinovih pjesama Overflow su uradili sjajan posao, davši primjerenu notu gnjeva i energije njegovim socijalnim stihovima sidreći ih u današnje okruženje.

Skladba "Bijeda" koja počinje stihovima "Ah kako je strašno živjeti na selu/kad polje ne rodi", a nastavlja se vapajem "kruha nema/ zarade nema/novca nema/a ovrha se sprema" u paklenom punk iskazu Overflowa i Žikinu kriku očaja, postaje prvorazredni komad buntovnog punka koji bi - da ne slušaju Thompsona, Bulića i Škoru - kao protestnu himnu mogli odmah usvojiti i domaći seljaci.

5 - PIPS CHIPS & VIDEOCLIPS "Walt" (Dan Mrak)

Walt je uspješni Ripperov povratak na trag britpopa - onog klasičnog i onog skrojenog u devedesetima na tragu Damona Aslbarna i Blura. Prohodniji nego li ranije, dorađenijeg autorskog rukopisa te sjajnog zvuka i besprijekorne svirke, u najboljim brojevima albuma poput "Trubača" - s odličnom Yayom - i "Plivača" - "Walt" stoji uz bok "Fredu Astaireu" i "Bogu".

6 - GIBONNI "20th Century Man" (Dallas)

"20th Century Man" je, kako ga god mjerili, hrabar album. Ne zbog nekog čudesno inovativnoga glazbenog eksperimenta, već zbog odluke da se, makar i stilskim kretanjem unatrag, izađe iz utabane staze. A njome je Gibonni mogao i dalje kročiti rutinirano isporučujući hit-albume po starim šprancama, računajući na barem četiri-pet megauspješnica te na uvijek rasprodane turneje i lukrativne "evente" za korporativne sponzore.

Gibo je sa "20th Century Man" uspješno ostvario "tranziciju" prema AOR-u dok je izbor Andyja Wrighta kao producenta apsolutno pogođen. Najvažnije je dakako da je Gibo ostao dosljedan, autorski i izvođački "svoj" te - prije i poslije svega - do srži pošten prema svojoj staroj publici.

7 - VATRA "VT" (Dallas)

Svih šest Vatrinih brojeva s EP-ja apsolutno zaslužuje i pažnju i radijsku eksploataciju. "Vrati se", koja otvara "mini-album", je oduše izvorno objavljena u vrijeme kad je Vatra bila tek jedno od novih imena hrvatske scene nastale na razvalinama YU-pop rocka i "formatiranja" domaće "fiju-briju" scene, no ne samo da je dobro ostarila, već je bljesnula novim sjajem u primjerenoj produkciji Pavla Miholjevića i Jure Ferine - šta reći u izdanju kojem je zaštitni znak diskretna "psihodelična ovojnica" - te se otrgnula naslanjanja na melodijsku konstrukciju i rukopis Milana Mladenovića. Sve to vrijedi i za preostale brojeve albuma koji su mu logičan nastavak (korak dalje od) Tremola pa je EP i pravi "apetajzer" za budući album.

8 - CHUI "The Second Arrival" (Dancing bear)

Drugi album Chuia, prigodnog imena "The Second Arrival", pravi je baštinik sedamdesetih, no ne njihova komercijalnog odsječka, već smionih miješanja jazza, rocka i funka u studijskim "kuhinjama" New Yorka i - posebice - na albumima aktera post-psihodelične Canterbury scene. No, nije žanrovski ukalupljen.
Stoga nakon sjajne šestominutne "Chui's Waltz" stiže nešto posve drugačije jer "Venus vs Mars" je funkoidna do srži na hancockovski način (s albuma "Headhunters") te s čarobnim "retro" klavijaturama Tonija Starešinića - Hammond orgulje i električni klavir Fender Rhodes - izvrsnim vožnjama saksofona možda na tragu Waynea Shortera iz formativnih dana Weather Report, ali i sa zgodnim "scratcherskim" dionicama i razlomljenim narativima. I svi ostali brojevi albuma bilježe iskorake u neki novi glazbeni teritorij no ostajući uglavnom u istom žanrovskom prostoru sjajno posvojenih jazzy stilizacija sedamdesetih.
9 - MORSO "Škare krede najlon" (Dallas)

Najkraća dijagnoza glasi: riječka družina ostaje u prostoru indie pop-rocka, no ključna novost zvučne slike je novo "partnerstvo" gitara i sintisajzera koje, unatoč nekim starim vokalnim manirizmima Stanislava Grdakovića zbog kojih je (kao i zbog odvrnutih gitara) Morso guran pod skute Vatre, jamči svježinu. Sve je to očito već u uvodnoj "Hodamo unatrag", rasnom komadu inteligentnog popa s maštovitim sintevima, gitarskim naglascima te zaraznim melodijama na tragu, recimo Passion Pita i njihova lanjskog ljetnog hit-albuma "Gossamer".
10 - KANDŽIJA "Zlatne žbice" (Dallas)

Kandžijin više no solidan album drži se prosjeka gornjeg doma domaće hip-hop scene (slavonski odsječak) s poslovično zanimljivim semplovima i duhovitim tekstovima koji govore o "drugoj strani" stereotipnih slika iz idilične tamburaške ravnice. Dobar posao su, kako je već uobičajeno, obavili i reprezentativni gosti: General Woo, Bvana, Saša iz TBF-a...
11 - PARNI VALJAK "Nema predaje" (Croatia Records)
12 - PRALINE & FAST FOOD "Velika prevara" (Aquarius)
13 - ZORAN PREDIN "Kosa boje srebra" (Aquarius)
14 - MOLTO CORTESE "Molto Cortese" (Dallas)
15 - MALEHOOKERS "Mašina" (Croatia Records)

VATRA VT

Izvođač: VATRA
Album: VT (Dallas)
Ocjena:  ****

Ajmo reći da baš volim rad Ivana Dečaka i da mi je Vatra, nakon onih dvojbenih naslanjanja na Ekatarinu i preležanih dječjih bolesti, baš mio band koji je iz albuma u album koračao uzlaznom putanjom. Friški "extended play" odnosno CD sa šest pjesama nije ništa od toga promijenio mada je postavio neka, čini mi se logična, pitanja. Prvo je, recimo - zašto EP, a ne album?

Na prvu moglo bi se spekulirati o "kreativnoj krizi" ili o besmislenosti objavljivanja mini albuma na tržištu na kojem mizerne naklade dosežu i albumi višestrukog trajanja. No, je li baš tako? Uvjeren sam da nije jer, koliko mi je poznato, band nije "na ugaru" već marljiv u studiju. Potom, Vatra nije jedina koja se u jednom trenutku karijere odlučila za svojevrsni "intermezzo" odnosno za malo recikliranje vlastite prošlosti objavivši nosač zvuka na kojem su ponovno snimljeni vremešni brojevi ili uvršten remiks hitoidne teme s prethodnog izdanja.

Što je, nemojmo se lagati, mnogo bolje negoli ishitreno snimanje kilavog materijala s još četiri-pet brojeva kojima bi se popunila minutaža. Ima tu još nešto... Zna li se da većina brojeva s novog dugosvirajućeg albuma čak i kod onih "najkomercijalnijih" - čitaj: radijski najeksponiranijih - izvođača poput Gibe ili Valjka, ostane zagubljeno u domaćim bespućima radiofonske zbiljnosti, čini se daleko boljom strategijom objavljivanje singla ili EP-ja koji, budući da stiže s atributom "novine", u startu dobiva kakvu-takvu minutažu na radijima i prostor u medijima. Posebice što svih šest Vatrinih brojeva s EP-ja apsolutno zaslužuje i pažnju i radijsku eksploataciju.

"Vrati se", koja otvara "mini album", je izvorno objavljena u vrijeme kad je Vatra bila tek jedno od novih imena hrvatske scene nastale na razvalinama YU-pop rocka i "formatiranja" domaće "fiju-briju" scene. Skladba ne samo da je dobro ostarila već je bljesnula novim sjajem u primjerenoj produkciji Pavla Miholjevića i Jure Ferine - što će reći u izdanju kojem je zaštitni znak diskretna "psihodelična ovojnica" - te se otrgnula naslanjanju na melodijsku konstrukciju i rukopis Milana Mladenovića. Točnije, daleko je bliža Vatri s "Tremola" negoli s početka dvijetisućih.

"Bilo je dobro dok je trajalo" premijeru je pak imala kao nastupni singl Dečakova benda no, iako nije doživjela neke drastične promjene, atmosferom i suptilnom produkcijom i ova sjajna laganica u novom izdanju ističe svoju ovovremenost. Ujedno služeći - baš kao i dva broja koja za njom slijede: atmosferska "Gorim" i nabrijanija "Tebi u lice", obje obilato začinjene tipičnim rješenjima u slojevitoj zvučnoj slici Jure i Pavla - o postojanosti kvalitete Dečakova autorskog rukopisa i izvođačkoj kompetentnosti banda koji je doslovno odrastao pred publikom.

I "00:50" u novom producentsko-aranžerskom ruhu - s osebujnim gitarskim twangom i dramatičnim refrenom kojem karakter daju slapovi gitare i klavijatura - djeluje svježe i ovovremeno dok je zaključna tema, remix "Tremola", koja se protegla na osam minuta, francuskim "narativom", dramatičnim aranžmanom i sjajnom izvedbom Vatre i gostujučeg Urbanova grla dobila iznimnu novu vrijednost. Već sama dovoljna za više no solidnu ocjenu EP-ja kao pravog "apetajzera" za budući album.