Varaždin ima velike planove s Viroviticom. Ali ja sam to morala doznati tek u Varaždinu jer virovitički političari koji su uspoređivali Špancirfest i Rokovo smatraju nevažnim spomenuti visoke škole i impulsne centre koji se planiraju. A od najavljenog virovitičkog impulsnog centra mnogo očekujem!
Gradonačelnik Čehok pozvao me još proljetos da posjetim Varaždin.
Nazvala sam ga da kratko porazgovaramo za Lider o gradnji cargo centra u Varaždinu,
a on me, na kraju razgovora, upita kad ćemo mi iz poslovnih novina doći u Varaždin
vidjeti jedinu slobodnu zonu u Hrvatskoj koja funkcionira kako treba. Svidjela
mi se ideja o posjetu Varaždinu jer, za razliku od većine kolega, više volim
pisati o razvoju nego o aferama. A po svemu što sam pratila u medijima, od Varaždina
se može mnogo toga naučiti - izvještavalo se da njihove gospodarske zone dobivaju
nagrade, da su u Varaždinu najjeftinije živežne namirnice u Hrvatskoj, te, kao
točka na i, da je Varaždin ugovorio gradnju Biotehnološkog parka, gospodarske
zone u koju će se smjestiti razvojni centri vrhunske farmaceutske industrije
na tržištu južne Europe. Kako im sve to uspijeva?!
Još kad se na forumu Virovitica.neta počeo spominjati Varaždin i kada su gradski
i državni čelnici virovitičko Rokovo usporedili s varaždinskim Špancirfestom,
morala sam otići vidjeti taj Varaždin. Već sam pomišljala kako ću jedan vikend,
skupa s familijom, onom cestom kojom inače iz Zagreba kod Vrbovca skrećem prema
Virovitici, produžiti prema Varaždinu da se uvjerim je li doista sve onako kao
što se o njemu priča.
Konačno, sredinom srpnja, sjete se moji urednici da bi mi ipak trebalo izdati
putni nalog za Varaždin, kako bih na licu mjesta vidjela u čemu je tajna varaždinskog
gospodarskog čuda. Mailom sam gradonačelniku Čehoku najavila posjet iz Lidera,
a obavijestila sam i njegovu tajnicu Marijanu o našim planovima.
Tajnica Marijana pomogla mi je pripremiti teren i dala mi telefonske brojeve
svih varaždinskih direktora koje sam planirala posjetiti. Još sam samo čekala
da se gradonačelnik Čehok vrati s godišnjeg.
Baš sam bila u Virovitici na Rokovu i razgledala izložbu ptica i kunića preko
puta Robne – i zapričala se s Darkom Glumcem, koji, pohvalio
mi se, uzgaja golubove-europske šampione – kad mi je zazvonio mobitel.
- Ovdje ured gradonačelnika... - zacvrkutao je ženski glas.
- Kojeg gradonačelnika? - bila je moja prva snalažljiva reakcija.
Ali ne, ne bi mene nazvao Kožnjak, a i Bandić,
nego Čehokova tajnica Marijana javlja da se gradonačelnik Čehok vratio s godišnjeg,
pa zove da se dogovorimo kad ćemo doći.
- Kod vas je veselo... - primijetila je buku oko mene, prije nego što me je
prespojila gradonačelniku.
- Da, u Virovitici sam na Rokovu - pohvalim se. Nek Varaždin barem preko mobitela
čuje za Rokovo.
Zamolila sam gradonačelnika Čehoka za sat vremena razgovora i jednog vodiča
koji bi nas proveo po varaždinskim gospodarskim zonama.
- Bez brige, sve ćete dobiti - obećao je.
Evo, ispunio mi se napokon moj davni novinarski san kako ću jednu reportažu
prodavati raznim novinama. Jednim udarcem, dvije muhe – bila sam u Varaždinu
za Lider, a sad istu priču pišem i za net. Lider je na kioscima, pa me neće
optužiti da sam njihovu reportažu prodala drugima. Njima sam napisala ono što
je njima trebalo, a sad ovdje mogu napisati ono što, po mome mišljenju, treba
Virovitičanima. Jer u Varaždin sam htjela i iz svojih virovitičkih razloga.
Jest da je nekadašnja prijestolnica, ali kako to da mu je tako naglo krenulo,
kad živi po istim propisima kao i svi mi u Hrvatskoj?! Dobro, nije imao rat,
dobio je autoput, ima paneuropski pravac željezničke pruge prema Budimpešti...
Sve su to pretpostavke razvoja - koje Virovitica nema - ali je li to bilo dovoljno
ili ima još nešto?
S takvim sam se pitanjima našla u Varaždinu prošli tjedan, baš uoči Špancirfesta,
nešto poslije devet sati – fotoreporter i ja putovali smo njegovim autom od
Zagreba sat vremena. Varaždin nas je dočekao sav u cvijeću – svaki stup javne
rasvjete dekoriran je s košarama cvijeća, a slapovi cvijeća slijevaju se i sa
svakog prozora u središtu grada. Ulice su u varaždinskom središtu neobično uske,
poput ulica mediteranskih gradova, a zgrade su stare, austrougarske, onakve
kakve su nekada, prije Robne, činile središte Virovitice.
U jednoj od najvećih i najljepših zgrada na središnjem gradskom trgu srdačno
nas je dočekao gradonačelnik Čehok. Ured umjerene veličine pristojnog građanskog
salona s početka industrijske ere. Ugodno iznenađenje, jer zagrebačke su dvorane
gradske uprave napadno goleme, kao da čelnici namjerno koriste prostore gradskih
palača kako bi se posjetitelji osjećali minornije.
Gradonačelnik Čehok održao nam, za uvod, strastven govor o tome kako je centralizacija
razvojno loša za Hrvatsku, što je potkrijepio argumentima, ali i dao dobar uvod
za raspravu o razvoju Varaždina.
- Monocentričan razvoj demografski će devastirati Hrvatsku – ustvrdio je Čehok
– Čak je i Austro-Ugarska gradila gradove, a Zagreb je početkom 19. stoljeća
bio velik kao Varaždin. Otoci ostaju prazni, obala, pa čak i prekrasni gradovi
kao što je Čabar... A sa slovenske se strane gradi!
Kad smo prešli na varaždinske teme, zanimalo me je kako su zapravo počeli graditi
gospodarske zone i koliko one privređuju. Odgovori su me zapanjili – kompletno
ulaganje vratilo se u roku šest mjeseci, u gospodarskim zonama većinom su izvozno
orijentirane tvrtke, a mnoge od njih podigle su nakon prve i drugu, pa i treću
tvorničku halu...
Dobro, tako je u Varaždinu danas. A kako su počeli?
Počeli su od uočavanja nedostataka – sve sam to lijepo napisala u Lideru – grad
je imao velik udio industrija koje ne donose visoku dobit i mnogo radne snage
za tekstilnu i metalnu industriju. Kad su sredili vlasničke odnose i otkupili
zemljište za gospodarske zone, krenuli su u svijet, na sajmove i promocije,
tražeći ulagače. Svoj su nedostatak pretvorili u prednost – radna snaga kvalificirana
za metalnu i tekstilnu industriju postala je preporuka i mamac za ulagače.
- Nešto se radne snage i prekvalificiralo, ali i onome tko se prekvalificirao
moraš osigurati radno mjesto! – pričao je gradonačelnik Čehok kako je, korak
po korak, Varaždin gospodarski bujao.
Tu je bio ključ – i onome tko se prekvalificirao moraš osigurati radno mjesto!
Varaždinci su tražili ulagače koji će zaposliti njihove radnike! Krenuli su
po svijetu zbog onih koji su iz socijalističkih divova morali na cestu ili pak
zbog onih koji su tek završavali škole i tražili radna mjesta. Krenuli su, dakle,
od čovjeka. Zašto bi inače njemački proizvođač metalnih dijelova za Siemens
došao podići svoju halu u Varaždinu, umjesto u Hamburgu ili Frankfurtu? Zašto
bi se inače tu, a ne negdje drugdje otvarala šivaonica kožnih autonavlaka za
Opel i Mitshubishi? Zašto bi, ako ne zbog marljivih i kvalificiranih radnika
koji znaju napraviti što se od njih traži?! I još se gradonačelnik Čehok pohvalio
kako su naši radnici, kad su došli na obuku u Njemačku, dostigli njemačku normu
za tri mjeseca, umjesto za šest mjeseci, koliki im je bio rok.
Ne znam puno o ekonomiji, ali znam dosta o motivaciji. I znam da se norma najbolje
prebacuje kad radnik ima dobar motiv. A motiv je bila dobra plaća u izvozničkoj
firmi i naši su metalci pokazali što znaju.
Sve mi je to ispričao Čehok, a zatim me predao svom zamjeniku Tomislavu
Bogoviću da me povede u obilazak gospodarskih zona. U Slobodnoj zoni
Varaždin doista svjetska tehnologija, strane tvrtke kojima je svejedno na kojoj
će točki zemaljske kugle proizvoditi, važno im je da se poštuju vrlo oštri rokovi
i da se isporučuje kvalitetno. U tvrtki “Zrinski”, kaže direktorica, izrađuju
se metalni dijelovi za Siemens, Lufthansu i slične divove i radi se u tri smjene.
U tvrtki BHS Corrugated sastavljaju se linije za proizvodnju valovitog kartona
za ambalažu, a kad liniju treba montirati kod nekog od kupaca u Kyotu ili Chicagu,
naši monteri putuju sa strojem kako bi ga postavili.
U Zoni male privrede Jalkovec manje su tvrtke, ali također izvoznici. Naš vodič,
inače direktor Zone, rekao nam je da svaki dan u zonu po robu dolazi po stotinu
kamiona.
A najbolje od svega tek je slijedilo. Varaždin ima Tehnološki park – inkubator
mladih tvrtki koje su pokrenuli mladi, educirani stručnjaci s idejama, kojima
grad plaća prostor i grijanje, samo da bi radili. Svake godine plaćaju po trideset
posto režija i nakon pet godina spremi su za samostalan izlazak na tržište.
Većinom su to mladi ljudi i većinom se bave informatikom i telekomunikacijama,
a prodaju samo svoju pamet. Kako se bave softverom, mogu iz Hrvatske, kao i
iz bilo kojeg mjesta na svijetu, servisirati softver neke tvrtke u Aziji ili
Južnoj Americi. Iako mnogi od njih još ne plaćaju režije, već su izvoznici.
I još ljepše – direktor Andrija Petrović povjerio mi je kako regionalna razvojna
agencija Sjever (Development Agency North – DAN), planira razviti impulsne centre
duž sjevernog dijela Hrvatske – osim u Varaždinu, u Koprivnici, Bjelovaru i
Virovitici – koji bi bili povezani sa srednjim i visokim školama, a svaki od
gradova specijalizirao bi se, u skladu s tradicijom, za jednu struku – Koprivnica
bi odgajala prehrambene tehnologe, a Virovitica drvne. Ne trebaju svima sve
visoke škole, niti svatko sa svojom visokoškolskom ustanovom može bez ostalih.
Nisam izdržala, pa sam to odmah sljedeći dan objavila na forumu. I tada sam
se čudila, a i danas se čudim - zašto sam o varaždinskim planovima s Viroviticom
čula tek u Varaždinu. I zašto virovitički političari koji su uspoređivali Špancirfest
i Rokovo nisu spomenuli impulsne centre i visoke škole, po kojima su Virovitica
i Varaždin kompatibilni?! A najviše od svega zanima me gdje je taj impulsni
centar u Virovitici i kad će ga otvoriti. Jer nadam se da će se tamo, među mlade
poduzetnike, moći smjestiti i naš urednik Virovitica.neta, već priznat i poznat
izvoznik virovitičkih vijesti na tuzemno i inozemno tržište. Tako da nam Virovitica.net
više ne bude beskućnik.
