Slaba točka, novela u nastavcima
Uzbuna, 18. dio
Prethodna poglavlja
Te noći vladala je potpuna uzbuna. Policija je dovela jednog dedu koji se samoranio. Dok su ga vozili do sobe bio je toliko nemiran i bučan da im se stalno otimao tako da su ga morali vezati za krevet. Bio je vidno i pod utjecajem alkohola i ta noć definitivno nije bila za spavanje. Umjesto sestroooo na koje su navikli kada netko od pacijenata treba pomoć, deda je cijelu noć previkao:“ Ženooo, ženoooo, ženooooooo, dođi do plota“. Uz samilost koju su svi osjećali za njegovu patnju, u sve se uvukao nelagodan osjećaj da ovo i nije toliko sigurno mjesto.
Sjedio je do Nje na radionici. Bio je mlad i vrlo povučen u sebe. Jedva da su išta mogli izvući iz njega. Ona, kakva je bila, dok je govorila, govorila je tako kako je mislila da bi i on mogao pratiti. I pratio je sa zanimanjem. Možda je prvi put otkako je ovdje otvorio svoju dušu. O razmiricama u obitelji, nerazumijevanju roditelja. Ona je uvijek znala kada treba stati. Dobro, ne baš uvijek. Naročito kad je ON bio u pitanju. Tada bi svi prirodni zakoni bili srušeni, a Ona naprosto nije mogla sebe savladati. Hrlila mu je u naručje i kada Njega ne bi bilo tu. Zamišljala je najneobičnije scenarije ponovnog susreta. I u tom zamišljanju nije niti mogla nigdje završiti do u ludilu. Bila je luda za Njim.
Kasno poslijepodne, mladić s radionice, nenadano se pojavio u njihovoj sobi. Soba je cijela bila ženska. Kako i pripada. Šest kreveta. Jedan je bio prazan. A vrata svih soba uvijek su bila otvorena. I nije bio običaj da se muškarci i žene druže izuzev u blagavaonici i radionici. Bio je popodnevni odmor i sve su bile u svojim krevetima. Mladić je došao na prag, pogledao iznad vrata gdje je visio sat i zatečen prekornim pogledom koji mu je Ona uputila, brzo nestao. Imala je istančan osjećaj za opasnost. No, prešutjela je.
Nakon večere, mladić se istim kretnjama ponovo pojavio na pragu i pogledao na sat. Ovaj put ga je upitala što želi, malo žešćim tonom. „Došao sam vidjeti koliko ima sati“ uputio je leteći pogled prema krevetu Malene koja je spavala do prozora. Ovaj put se kod nje već upalio majčinski alarm. Ljubaznim, ali vrlo ozbiljnim i zapovjednim tonom ga zamoli da izađe iz sobe. Osjećala je kako su se već i druge žene uznemirile. Bojala se za Malenu. Njen oporavak tek je krenuo na bolje i nikako nije mogla dopustiti da se vrati na početnu točku.
Dok je razmišljala kako da riješi ovaj problem, mladić se opet iznebuha pojavio u sobi i brzim korakom uputio ravno ka krevetu Malene. Istog trena je skočila s kreveta, a on se zbunjen na pola puta okrenuo i izašao iz sobe. Sad je i Malena sjela na krevet. Ona je odlučila da mora nešto poduzeti. Otišla je do sestrinske sobe. Tamo su bili svi. Bilo je predvečerje i smiraj dana. Upitala je ljubazno koja je sestra večeras nadležna i okrenula se prema njoj da joj pojasni situaciju. Nije očekivala drzak i arogantan odgovor kako tu nema ništa loše i kako nemaju sve sobe sat. Vrlo glup odgovor u dobu mobitela.
Naravno, nisu ih svi imali ovdje. Rekla je da ako će je to smiriti, skinut će sat iz njihove sobe i odnijeti ga u mladićevu. E, tek je tada postala razjarena. Povišenim obrambenim glasom zaključila je da sat ostaje u njihovoj sobi, a ako maloga zanima koliko je sati neka dođe pitati sestru. Dok je Ona branila dostojanstvo njihove sobe, mladi tehničar je odmah osjetio situaciju, blago rekao „Sredit ćemo to“ i odmah se uputio u sobu u kojoj je boravio mladić. Bila mu je zahvalna. Konačno netko tko razumije. U sebi se zaklela da će po izlasku kupiti jedan sat i pokloniti ga bolnici.
