P odatak da je hrvatska industrijska proizvodnja u studenome prošle godine rasla najviše u EU ne potiče ohrabrenje, nego samo potvrđuje gorki osjećaj neuspjeha.
Europski statistički ured Eurostat objavio je, naime, da je hrvatska industrijska proizvodnja u studenome 2013. porasla tri posto u odnosu na listopad, kada je također rasla 1,2 posto.
Prema tome izračunu, Hrvatska je u skupini zemalja s najvećim rastom u studenome, poput Irske - 11,7 posto, i Švedske, s 6,4 posto.
Ali riječ je o običnoj statističkoj varci. U odnosu na iste mjesece 2012., naime, ovdašnja je industrijska proizvodnja u studenome prošle godine - pala za 0,8 posto! U listopadu, pak, za dodatnih 3,4 posto!
Dakle, navodni porast zapravo je - dodatni pad. Pritom, Eurostat u izračun nije uvrstio građevinarstvo, pa je jasno kako bi podaci s tom industrijskom granom, koja je u Hrvatskoj gotovo propala, izgledali mnogo lošije. Ali, nažalost, realnije.
A li pretpostavimo čak da i nije tako: neka je industrijska proizvodnja u posljednjem kvartalu prošle godine uistinu porasla oko četiri posto. Koliko bi zemlji, uz takav rast, trebalo da vrati standard iz 2008., godine uoči krize?
Stručnjaci su nas o tome već nekoliko puta obavijestili: prema nekim predviđanjima, bio bi nužan realan rast od najmanje pet posto godišnje da bi se Hrvatska do 2020. vratila standardu od prije pet ili šest godina.
I tu je poanta sadašnjeg trenutka: vrijeme je za zaključak kako je mandat ove vlade naprosto uzaludan. Točno na polovini mandata, u godini predsjedničkih izbora koja prethodi godini parlamentarnih, nema više vremena za velike i hrabre zahvate.
Ali o njima, što je najtužnije, više nema ni ideja. Gdje su danas svi oni gromoglasni planovi s početka mandata o milijardama kuna kojima će javna poduzeća pokrenuti ciklus rasta? Gdje su samouvjerene najave o omogućavanju ozbiljnih inozemnih i domaćih privatnih ulaganja? Sve se to rastočilo u ovdašnjemu mrtvom moru administriranja, birokratiziranja i političke neodlučnosti.
A od ove se vlade očekivalo samo to: pokrenuti gospodarstvo. Početkom 2012., kada su preuzeli vlast, politički su problemi bili riješeni: znao se datum ulaska u EU, pretpristupni je sporazum bio potpisan, referendum je prošao relativno glatko, postali smo napokon europska demokracija.
Dvije godine kasnije, gospodarski neuspjeh kumuje civilizacijskoj regresiji: gospodarstvo nastavlja propadati, ali nitko više ne govori o tome, nego počinju ozbiljni, zlukugi napadi na manjine i ljudska prava.
V lada Zorana Milanovića, dakle, golemo je razočaranje. Umjesto da dokaže kako postoji drukčija, uspješnija Hrvatska, učvrstila je dojam kako nesposobnost hara i lijevim centrom, ništa manje nego desnim.
Danas je jasno da neće biti ništa od gospodarskog oporavka do kraja mandata ove vlade - a, vrlo vjerojatno, ni predstojeće. Te spoznaje kompromitiraju parlamentarnu demokraciju te ohrabruju bijes i nestrpljenje. Slijede tmurni mjeseci s nekoliko izbora uzastopce: nemojmo se čuditi zaredaju li politički šokovi, jedan neugodniji od drugog.
