Banner
Plenković: Spremni smo prihvatiti kvalitetne oporbene amandmane
Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu najviše studenata na anglistici - 120
Milanović nazvao Stožer paraustavnim tijelom
Jandroković: Opet jedna Milanovićeva kontroverzna izjava
Plenković: Optužbe na račun Stožera su ponavljenje, recikliranje tema
Capak ne želi reći koliko je ispričnica za samoizolaciju potpisao
Plenković: Ubrzat ćemo procedure posvajanja djece
  Tibor Žukina           13.12.2011.         4772 pogleda
Uzaludna pobjeda

Skladna zemlja polutame, roman u nastavcima

Prvo poglavlje Skladna zemlja tame

Drugo poglavlje Cijena istine

Pročitajte sašetak II. nastavka

Nakon demonkine smrti atrofolsko carstvo se ponovno smirilo, a duše su uživale u bogatoj gozbi i savršenoj glazbi. Svi su bez pogovora poštivali Egzufrilejevu zabranu prelaska granice Atrofola jer su bili zaokupljeni tim velikim blagodatima. Samo se mudraca Senueta nije moglo potkupiti svjetovnim užicima i on nije vjerovao u careva obećanja. Smatrao se i dužnim Anfoliju koji ga je tijekom prethodnog kaosa spasio od groma te mu je zato želio pomoći u traženju prave istine. Vulisardu je zato odao svoje sumnje i zamolio ga da posluša njegove ideje te ga je uvjeravao da ima samo dobre namjere. U početku se Vulisard opirao i branio čast svoga gospodara te je prijetio Senuetu da će se okrenuti protiv njega ako ikako pokuša ponovno izazvati kaos. No, s vremenom mu se ispričao zbog grubosti i pristao ga saslušati, iako je i sam priznao da sumnja u ispravnost svoje odluke, ali da i vjeruje kako će Senueta atrofolska pravda kazniti ako spletkari protiv cara. Unatoč Vulisardovoj zbunjenosti i protivljenju, oni uskoro kreću prema granici Atrofola pomoći Anfoliju koji se našao u borbi sa Egzufrilejevim stražarom. Dok su se približavali, Vulisard je sve bjesnije zahtijevao objašnjenje i odgovarao Senueta od odluke da prijeđe granicu. Čak je i pokušao uhvatiti Senueta za ruku i odvući ga od ruba zemlje nepostojanja, ali je tako u njemu izazvao samo još veću odlučnost i tvrdoglavost. Pakleno biće s kojim se Anfolije borio imalo je tajanstveni simbol Atrofola na svome oklopu i taj se znak sastojao od mističnog velikoga kruga u samome središtu i još triju neobjašnjivih malenih krugova različita izgleda raspoređenih oko njega. Izbio je Anfoliju mač i pripremao ga se sasjeći, ali Senueto mu u posljednjem trenu stiže u pomoć prešavši zabranjenu granicu. Iako ga je stražar upozorio da se na vrijeme povuče kako bi si ublažio kaznu, Senueto ga je svejedno izazvao na borbu i tako ga još više naljutio. Vulisard je stajao uz granicu i očajnički poticao Senueta da odustane od svoje ludosti, bezuspješno prijeteći da će Egzufrileju prenijeti vijest o njegovoj pobuni. Senueto je mačem slučajno okrznuo graničnu membranu te je stvorio procjep koji je usisao i Vulisarda. Gnjevan zato što je morao prekršiti Egzufrilejevu zapovijed, obećao je da će se osvetiti te je zgroženo osuđivao Senueta zbog njegove nepromišljenosti.

III.poglavlje: Uzaludna pobjeda

-Ne razmišljaj sada o svojoj sudbini i o budućnosti Atrofola! Pomozi sačuvati moj vlastiti život! Toliko sam se silno želio boriti za ideale. Zato bi bilo bi besmisleno da sada završim kao bespomoćna olupina bačena u ponor pakla! Ne ostavljaj me, Vulisarde!- vitlajući mačem na svoga zakletog neprijatelja, besramno i bez ikakva straha pred drugom kojeg je izigrao, zaslijepljen svojim nakanama i ciljevima koji ga sprječavaju da shvati tlapnje drugih i razmisli o daljoj budućnosti, Senueto je pozivao prestravljenog i zbunjenog Vulisarda u borbu protiv pripadnika Egzufrilejeve vojske.

-Trebali ste se povući dok ste još mogli! Možda ne bi bili prognani iz okrilja Atrofola i lišeni kratke spoznaje. Sada je za vas prekasno! Ustuknite prije nego strogu kaznu pretvorite u nepodnošljivu.- demonski borac bijesno zaprijeti kršiteljima Egzufrilejeva zakona, podignuvši ponosno glavu i usmjerivši u njih oštre crvene rogove vruće poput žeravice, dok je njegov zlatni mač još odolijevao udarcima Senuetove sablje.

- Jedino što ću sada pokušati sačuvati je vlastita osjetila. Kasnije ću se obračunati s tobom. Podlo si me prevario i odveo preduboko u planove svoje urote. Svaki udarac mačem oduzeo bi mi po jedno osjetilo, a to ne smijem dopustiti. Iako tebi u inat želim odustati, nema drugog izbora nego nastaviti se boriti.- ostavši dovoljno pribran da obrani samoga sebe, zavapi Vulisard hrabro se odvaživši u napad.

- Ne želim da sa mnom morate dijeliti propast. Tebe sam, odani prijatelju Senueto tek jednom spasio od smrtonosnog groma. Nisam ništa morao žrtvovati za tvoj spas pa ne zaslužujem da za mnom skačeš u pakleni ponor. Iako sam, Vulisarde, za tebe samo nevažni stranac skriven među mnoštvom duša, krenuo si prema zabranjenoj granici zbog moga vapaja. Na tome ti zahvaljujem, ali odmah se vrati, naivni luđače! Poslije će ti biti žao što si žrtvovao svoj mir za nekoga koga niti ne poznaješ. No, kad si već ustao protiv Egzufrilejeve prijevare, moram ti odati veliku tajnu koja sadrži bit sviju stvarnosti i tumači sjajni simbol na oklopu stražara. Već sam patio devet desetljeća mučen dugoročnom spoznajom, izjedan zavišću...- predano je govorio ukipljeni  Anfolije, dok se u njemu smrtni strah miješao s olakšanjem i novom nadom, no oči stražara iznenada bljesnu zaslijepivši urotnike, a iz njih počnu prštati plameni jezici. Očajnički braneći tajnu koju je Egzufrilej već stoljećima čuvao i koju je tek puki žitelj Atrofola drsko kanio odati, to zastrašujuće stvorenje baci mač gađajući srce izdajnika. Sijekući hladni zrak jezovito poput lutajuće proklete duše, toliko brzo da ju nije bilo moguće razaznati, sablja se strmoglavila u Anfolijevo rame te on krikne mučen nepodnošljivom boli, još gorom od one koju nanosi vreli plamen paklenoga Ignedisa.

-Oh ne! Ovo je kraj bezbrižnog stanja kojeg donose blagodati Atrofola! Moje oči sive, a život bježi iz mene! Uskoro će se na moju dušu obrušavati samo prokletstvo!-prevaren agonijom koja je izvirala iz dugog i tankog mača zarivenog duboko u njegovo rame, Anfolije je smatrao da mu je duh potpuno uništen, no bijaše mu ukradeno tek jedno osjetilo bez kojeg se našao potpuno bespomoćan.

-Tvoje vrijeme još nije završilo! I ako posustaneš u našim nastojanjima, nećemo te zaboraviti, nego ćemo se za tvoju dušu brinuti do kraja. Ne brini Anfolije, jer neće te još sva osjetila napustiti.- potresen razornom bujicom osjećaja, koja ga je prisilila da na emocije zaboravi i bori se za vlastiti opstanak, mudri, ali nagli Senueto odlučio je bodriti svoga suradnika do posljednjeg trena. Iskesivši svoje sablasno tamne zube poput razularene zvijeri, čudovišna kreatura se pripremala za trk kako bi rogom probila onoga tko joj se usudio izravno suprotstaviti. Uzalud je Senueto panično dozivao Anfolija, podsjećajući ga da je još sposoban živjeti i da se ne prepusti vanjskim silama poput beživotna trupla, no osjetilo sluha ga je iznevjerilo, tako da ga jadnik nije mogao čuti te je, ne mogavši podnijeti i dalje oštru bol, pao u nesvjesno stanje.

- Sav ovaj kaos je nastao zbog tebe, lažljivi spletkarošu! Svi smo sumnjali,ali nismo ni pomislili ići tako daleko zbog istine. Zahvaljujući tebi sklad i ravnoteža Atrofola ozbiljno su poremećeni! A mogli smo živjeti poput bogova i riješiti se tereta ostalih svjetova! Neće veliki sudac biti taj koji će te kazniti za tu neoprostivu pogrešku! Ja ću te prvi progoniti!- okrenuvši se protiv onoga kome je u početku odlučio vjerovati, Vulisard iščupa mač iz Anfolijevog ramena i zamahne prema začuđenom Senuetu.

- Zašto činiš takve besmislice!? Je li ti je žar bitke oduzeo razum?! Prestani prije nego sve završi kobno! Nemoj da nam budućnost postane još gora!- Senueto htjede posljednji puta pomahnitalom Vulisardu uputiti glas razuma koji će ga izbaviti iz očaja. Premda se spretno, hitro i bez imalo popuštanja branio od njegovih udaraca, u njegovom srcu je postojalo razumijevanje toliko veliko da je prema Vulisardu imao milosti, bivajući oprezan da mu ne naudi. Dok su u njihovim očima siktale snažne žućkaste munje, a mačevi im se ukrštavali sudarajući se strahovitom silinom, zvijer je već bila u trku, ispruživši i napevši svoje rogove, kako bi proboo hrabroga Senueta i dokazao mu da je bez razloga srljao u propast.

-Neću više slušati nikakva opravdanja niti isprike. Nemaš pravo od mene tražiti da se prilagodim tvojim idealima. Tvoja isprazna objašnjenja čujem dobro poput  tvoga druga Anfolija kojemu je demon oduzeo osjetilo sluha.- mudrujući tvrdoglavo, zajedljivo i pomalo duhovito, Vulisard nije planirao posustati sve dok ne presudi Senuetu, dapače nakon kratkog predaha nasrtao je sve upornije, brže i odlučnije. Dok se između njih vodila grčevita prepirka, u njihovim dušama bjesnila oluja loših osjećaja, u očima sijao mahniti žar ljutitosti, a njihovi mačevi bacali vrele, ali nestalne iskre svakim novim udarcem, polako su se približavali neugodno bliještećoj narančastoj liniji- vjesniku ruba vrućeg paklenog ponora, vodeći za sobom jurećeg branitelja koji je za Atrofol bio spreman dati život.

-Prestani mene za sve osuđivati i bahatiti se kao da sudbina čitavog carstva ovisi o tebi! Neću vječno trpjeti tvoje uvrede samo zato što želim da mi se pridružiš! Da si uistinu slušao svoju savjest, ne bi za mnom krenuo! Stajao bi sa strane i poput sjene gledao našu borbu. Pustio da providnost odluči što je najbolje za sve. Ni ti nisi potpuno nevin jer da si kanio ostati s one strane, ne bi se toliko primakao neponištivoj granici!- bijesno urličući na mladića koji je zlorabio njegovo strpljenje i predugo ga držao gotovo pokornim, Senueto odskoči unatrag i sagne se dok mu Vulisardov mač fijukne tek nekoliko centimetara iznad glave. Crveni rogovi počeše gorjeti, otirući sa sebe kapi usijane zlatne tekućine, žetke i vruće poput magme, a zvijer im se primakne na svega desetak metara, usporivši kako bi njen nemilosrdni rog što preciznije proboo predodređenu žrtvu. Donedavno potlačeni borac, koji je gotovo žrtvovao ponos za ideale, zaboravivši da je upravo ponos bit svakog odlučnog nastojanja, objema rukama čvrsto obuhvati svoj moćni mač, spreman sasjeći Vulisarda. Iz njega je prštao neopisivi prijezir i mržnja koja se doimala jačom od one između zaračenih zemalja Himela i Ignedisa. Snaga koji je sakupio bila je više nego dovoljna za konačni udarac, no hitri i dosjetljivi Vulisard zamahne teškom šakom, odbacivši Senueta na pod, a njegovu sablju u beskonačni ponor ognja.

-Ovdje sve za tebe završava! Prije nego si me doveo do bezizlazne situacije, bio sam pun izjedajućih sumnji i bez ikoga s kime bi ih podijelio, ali barem sam se imao priliku prepustiti najvećim svjetovnim užicima. Sam sam prihvatio okrilje Atrofola i sam ću se nastaviti protiv njega boriti. I ako budem bespovratno propao, i ako budem doživio slatki okus apsolutne pobjede, ti nećeš biti u stanju svjedočiti mojoj kobi!- prislonivši mač na žilu kucavicu svoga prijatelja, Vulisard je shvatio da je i sam zaražen nakanama Senueta, ali da u toj borbi radi nepremostivih osjećaja jednostavno više nisu na istoj strani.

Dok je pokoreni bijednik odbrojavao svoje poslijednje uzdisaje, vreli šiljak nasrne na Vulisardovu utrobu, popraćen zvukom neljudskog urlika.

-Propadni, drski urotniče!!!- urlikne stvorenje iz sveg glasa, svinuvši svoj rog prema Vulisardovu trbuhu, hoteći ga rasporiti, ali u poslijednjem trenu odvažni pronalazač istine ga snažni obuhvati oko struka, bacivši ga na zemlju, gotovo blizu linije gdje se dodirivaše kristalni pod i jarko narančasta praznina bez kraja.

-Recite što ste nam učinili!? Samo nas držite u uskom tmurnom pojasu ublaženom svjetovnim užicima i tvrdite da je ova stvarnost najbolja moguća! Jednom će na ovaj tron sjesti pošteni gospodar koji će izbaviti svoje štićenike iz mrkoga svijeta. Učinit ih beskrajno slobodnima i pružiti im idilu uistinu kakvu je obećao!-dok se na njegovom licu kroz gusto sivilo probijalo crvenilo bijesa, Vulisard se batrgao na zemlji odmičući se od oštrih rogova, pokušavajući stražara odbaciti u ponor, imajući ipak u sebi dovoljno daha za izvikivanje moćnih riječi..

-Što si umišljaš, puka dušo!? Ti si samo jedno od bezbroj bića koja su ovdje primljena! Jedan si od trojice nepromišljenih bijednika! Dovoljno ste neskromni da pokušate otkriti svima nevidljive nedostatke. Dovoljno ste naivni da zbilja vjerujete kako ste sposobni išta promijeniti! No niste dostojni niti puno manjih djela. -opirući se najžustrije što je mogao, dok mu je vrućina ljutnje rogove pretvarala u pepeo, demon je podlo omalovažavao Vulisardove nove ideale. Dok je Vulisard polako klizio prema ponoru, nadjačan nadljudskim grotesknim stvorenjem i dok su mu sve nade postajale ništavne, okrhne se komadić čuvareva roga i pogodi zvijer u vrat koji ne bijaše zaštićen oklopom. Stvorenje je bilo nevjerojatno snažno i žar koji bi Vulisardu nanio neizdrživu bol, za njega je bilo tek uznemirujuće peckanje, no bol ga svejedno omete u mahnitoj borbi za opstanak i učini nesposobnim za obranu.

-Pobijedio si! Jednom ću se uzdići iz beskonačne jame i vratiti se kao nezaustavljivi osvetnik.- Vulisard se odluči predati i prepustiti sili zvijeri, no u crvenim očima mu zabljesne nova iskra nade i osjetivši kako je zvijer na tren oslabila, iskoristi priliku prebacivši ga preko sebe. Iz dubine se prolomi gorki urlik u kojem se naziraše trag plača, a njegova je jeka još dugo odzvanjala. Urotnička trojica uspjela je savladati dušmana i u blizini nije postojao nitko tko bi ih mogao zaustaviti, no oni su sami također bili bespomoćni, titrajući na granici života i smrti. Senueto onesvješten neopisivim strahom, Anfolije koji je pao pod nepodnošljivom boli i Vulisard previše iscrpljen da bi ustao, ali ponosan i svjestan svoga trijumfa, ostali su zarobljeni u zapečku između tmurnog Atrofola i goruće provalije u koju je besmisleno kročiti. Gledajući u daljinu svoje mrke zemlje, u kojoj dan nikad ne svane, Egzufrilej je sve nervoznije kružio vrhom svojih kamenih stuba, obilazeći neuništivo kameno prijestolje dok je zabrinutost u njemu bujala, a kazne koje je slagao u svojim mislima bivale sve oštrije i njihovo obisitinjenje sve vjerojatnije. Osjetila koja su ga služila bila su toliko snažna da je njegov vid prodirao kroz gustu, neprozirnu maglu granične opne Atrofola te je mogao opaziti kretnje svakog zrnca iz gomile duša koje je licemjerno obećao čuvati. Bio je u stanju otkriti svaki njihov i najmanji grijeh i unatoč tomu što se predstavljao njihovim začetnikom, kao da je nestrpljivo iščekivao priliku da nekoga od njih kazni.           

Bijesno podigavši svoju tešku kamenu ruku, zgrabi ogromne olovne okove prebačene preko svoga trona i mahnito ih obruši na njegov neslomljivi naslon. Čitava se zemlja zatrese, a silovit tutanj se prolomi harmoničnim odajama prepunim lepršavih duša, koje su sve češće stjecale nove prijatelje i činile licemjerni dar Egzufrileja još vrjednijim. Izmakne im se tlo pod nogama te čak i oni najhitriji, najsnažniji i najodvažniji padoše pod gospodarevim gnjevom, kao da ih pogodi prokletstvo koje je nemoguće izbjeći bilo kakvim fizičkim djelovanjem. Iznad burnog podnožja zemlje nepostojanja bjesnio je još kaotičniji svod, dok su njegovi crveni izboji ulijevali strah u kosti, natjeravši naivnu većinu koja vjeruje Egzufrilejevoj priči da pomisle kako je došlo vrijeme da se procjep između svjetova uruši. Zbog vatre probijane zaglušujućim gromovima, visoko je nebo izgledalo kao da gori i da će se svakog trena prikliještiti zarobljena bića ograničena neponištivom zapovijeđu  bez iznimke.  Jedino je njegovo dugovječno stubište odolijevalo silini udarca, a s čvrstoga prijestolja bijaše otkrhnuto jedva nekoliko kamenih zrnaca. Nepomični i blijedi, ugašenih i smirenih očiju, no i dalje očuvanih osjetila, pali su heroji iščekivali daljnji tijek događaja, ne mogavši ublažiti neizvjesnost i nemoćni da pridonesu svome boljitku. Dok su se Senueto i Anfolije probudili iz nesvijesti, ne mogavši se uspraviti i pobjeći strogoj kazni, iz visina se prolomi duboki glas boga Atrofola i jedinog tko ih je imao pravo osuditi na najgore.

- Bijedni smrtnici, bezvrijedna bespomoćna stvorenja koja bez mene ne bi bila svjesna da su ikada stvorena! Usudili ste se suprotstaviti jednome od mojih vojnika i gotovo bez razmišljanja zanemarili jedino što sam od vas tražio. Mogli ste imati sve, davši samo jednu sitnicu zauzvrat, ali ne! Odabrali ste dirnuti u opasne i misteriozne detalje i staviti istinu ispred lagodnog života koja se možda temelji na jednoj jedinoj laži! Vrijeme sam zaustavio, tako da ostale duše ne moraju iskusiti moj gnjev, kako se ne bi našlo previše drznika koje će se protiv mene pobuniti kako bi pomogli vama. Pripremite se odgovarati za svoje zločine i znajte da će se održati veliki sud, čuvan stotinom demonskih vojnika, na kojem ću strogo ali pravedno odlučiti o vašoj daljnjoj sudbini.- Egzufrilejev otrovni govor koji razara ljudski duh potresao je kršitelje početne zakletve te ih bacio u očaj i beznađe, čak niti ranjeni Anfolije nije bio pošteđen, jer njegov je sluh bio vraćen Egzufrilejevom svemoći.

-Što smo li to učinili!? Neka nam netko pomogne! Neka duše ustanu protiv nepravednog i licemjernog gospodara koji nas ovdje drži zatočene!- kukao je Senueto spoznavši naglost svoga čina, ali već je bilo prekasno za kajanje.

-Zašto sam se morao sukobiti s tako moćnim stvorenjem čije trupe čuvaju čitavo njegovo carstvo? Trebao sam barem skupiti više saveznika i pokrenuti bujicu ozbiljnih pobuna koje bi zaplašile i njega samoga ili još bolje priznati samome sebi da su moji ciljevi neutemeljeni, a povreda zakona Atrofola previše riskantna.-mudrovao je Seneuto osuđujući svoje prošle postupke, no bijaše to uzalud, jer trebao je razmišljati o svojim postupcima još dok ih planirao i činio.

- Imao bih sve da nisam dopustio svojoj znatiželji i principima da mi otruju razum i učine me naivnim, a sada sam prisiljen odreći se čari i privilegija nepostojanja i iskusiti sve nedaće dugotrajnosti spoznaje.- Vulisard je sam sebe prozivao za nepotrebne pogreške lijući gorke suze za odbačenim vremenima.

Unatoč očaju i žaljenju koji su pokazivali i iskrenom kajanju zbog toga što su učinili, Egzufrilejevo kameno srce nije imalo milosti, već je Veliki Sudac zavrtio svoje zapešće, poslavši brze tamnoplave virove u predvorje Atrofola omeđeno paklenim ponorom. Za samo nekoliko sekundi nepromišljeni Anfolije, njemu odani Senueto i naivni mudrac Vulisard bili su usisani i bačeni na najnižu stepenicu Egzufrilejeva stubišta, toliko brzo da se činilo kako su nestali iz kobnoga zapećka zbog neke nadnaravne čarolije.

-Ne zanimaju me vaše isprike, jer one su nepromišljene i brzoplete koliko i spletke vaše zavjere. Strpajte ih u najteže okove i privežite na podnožje moje veličanstvene građevine.- Egzufrileja je bilo nemoguće urazumjeti, a Senuetove bezobzirne uvrede učinile su munje uzrujanosti u njegovim očima još blještavijima. Iako mu nije bilo drago što su ga izdala stvorenja do kojih mu je nekoć ipak bilo stalo, u njemu nije plamtio razorni bijes, niti nekontrolirana srdžba koja ga je razarala gurajući ga prema granici očaja, već se radilo o uvređenosti i uzrujanosti koje su rodile njegovom tvrdom nepopustljivošću. Dok su urotnici zapomagali dozivajući bujicu potresom srušenih duša zaustavljenu u vremenu, nekoliko demonskih stražara prevlačilo im je oštre i bolno hrapave karike preko sviju udova, taleći lance vrućinom svojih rogova i tako spajajući njihove karike pričvršćene na stubu koja postade optuženička klupa.

-Te ionako sebične duše ne mogu vam pomoći jer nisu naivne budale poput vas da se prodaju zbog gotovo nevažne i zanemarive istine. No kako bih bio siguran da iz dosadne tmurne rulje neće u pomoć doći niti jedan junak i pokušati vas izbaviti vršeći svoj jadan otpor protiv vlasti, razornim sam potresom dugim tek djelić sekunde zaprepastio i najjače pojedince te sam ih zaustavivši vrijeme učinio nesvjesnima ovoga suđenja.- udobno se namjestivši na svome prijestolju, Egzufrilej je svojim bahatim govorom rušio sve njihove nade i snove, dok se njegova duboka bora iznad nosa koja nikad ne iščezava pretvorila u strahovitu brazdu.  Zlobni mu je smiješak pratio svjetleće oči i mrtvo ozbiljni izraz lica koji je spajao staloženost i nepravdom uzrokovani gnjev, a iz ustiju su hlapile crne pare koje sablasno podsjećaše na smrt. Nekoć su stube bile okružene mnoštvom još lutajućim stvorenja koja bijahu tek poslane u velike odaje obogaćene raznovrsnom gozbom, ali sada ih je okruživao raskošni prostor atrofolske sudnice- popločenog kruga promjera čak stotinjak metara. Krupne, bakreno narančaste ploče načinjene od obojenog mramora, nekoliko su trenutaka beživotno ležale usred tame, kao da očekuju Egzufrilejev znak, no samo jedno pucketanje gospodarevim čudotvornim prstima učinilo ih je najvećim sjajem carstva nepostojanja i najbolje čuvanim odajama u čitavoj zemlji. Zagasiti obrisi na središtima ploča koje dotad oko smrtnika nije moglo razabrati, zasvijetlili su poput nagle munje, a iz bljeska bijaše rođen onaj isti simbol koji je krasio oklop paloga demona i oštricu njegovog hitrog i istodobno razornog zlatnog mača. Uz zlatne rubove koji omeđuju tamnim nebeskim svodom natkrivenu prostoriju i u njenome samom središtu, pojaviše se demonske čete koje su u uplašene zarobljenike unijele neprolazno strahopoštovanje. Na svakoj stubi koja je vodila do Velikog Suca stajale su dvije ogromne zvijeri parajući zrak svojim dugačkim i debelim ravnim rogom, kao zabodenim u njihovo zelenim ljuskama pokriveno lice. Cijelo im je tijelo bilo pokriveno tek tankim brončanim oklopom, no tamnozelena im se koža doimala neprobojnom za oružje poput običnoga bodeža. Njihovi krupni dlanovi, pokriveni svaki jednom zagasitom tamnoplavom ljuskom opasanom crvenosmeđim rubom, držali su dva metra dugačka čelična koplja čiji je zlatni vršak jednim udarcem bio u stanju oduzeti sva osjetila. Na samoj periferiji odaja, uz visoke sive svijećnjake, nepomično su bdjeli sitni, ali hitri čuvari, vitlajući svojim zavinutim srebrnim bodežima, vršaka umočenih u opaki zeleni otrov. Čitava bi vojska bila potrebna da razori gardu koja je čuvala poražene duhove i Vulisard je sada uistinu znao da je njegova prilika za bijeg uništena, odajući zabrinutost šutnjom, mrkošću i crnim suzama koje su isticale iz njegovih blago otvorenih očiju.

-Zapalite svijeće na rubu odaja! Neka suđenje započne! Vrijeme je da se ti bijedni nezahvalnici konačno suoče sa svojom krivicom.- vikne Egzufrilej strogim, gotovo otrovnim glasom, bivajući u stanju smaknuti svakoga tko se ogluši o njegove naredbe. Pokorna pred gospodarevom zapovjedi, sitna đavolska bića poskoče i prislonivši baklje na vrh niskih i stabilnih žutih svijeća, rode svečano plamenje koje će popratiti njegovu okrutnu presudu.

 

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

KOOller
14.12.2011. 8:12
Svaka čast...


Još iz kategorije Skladna zemlja polutame



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.