Grupa pisaca i glumca koje vezuje dugogodišnje prijateljstvo (Christian Clavier, Michel Blanc, Gerard Jugnot, Thierry Lhermitte) i pridruženi članovi (Josiane Balasko, Marie-Anne Chazel, Bruno Moyont, Claire Magnin) osnovali su 1970. skupinu „Le Splendid“ i počeli nastupati u pariškom caffe –teatru istog imena. Među njihovim djelima izdvojit ću komediju „Le Pere Noel est une ordure“ (1979., film 1982.) jer je ona pod nazivom „Djed Božićnjak je smeće“ (prevela Andrea Grgić) u režiji Draška Zidara postavljena u Kazalištu Virovitica (28.6.2024.).
Udruga „Prijatelji tuge“ smještena je u prigodnom prostoru (scenograf i kostimograf Krešimir Tomac, oblikovatelj svjetla Domagoj Garaj) u kojem Tereza (Sara Moser) i Pierre Mortez (Mladen Kovačić) dežuraju na Badnju večer kako bi utješili i obodrili ljude koji su sami i koji na taj, poslovično najradosniji dan u godini, podliježu depresiji.
Kratka početna scena u kojoj potencijalni samoubojica (Mateo Pšihistal) naziva Terezu ali njezina brzopleta reakcija kod njega, umjesto utjehe izazove tragediju, daje naslutiti da ćemo gledati seriju „crnih“ priča čiji se humor temelji na „političkoj nekorektnost“ (vicevi su smiješni zbog cinizma i okrutnosti koju gaje prema osjećajima ismijavanih skupina).
Čekajući telefonske pozive, Tereza plete rukavice koje imaju samo tri prsta jer su namijenjene gubavcima (istovremeno morbidno i smiješno) a Moser u lik unosi dobronamjernost koja graniči sa šašavošću (pulover koji od srca daruje Pierreu je zbilja sulud). Kovačićev Pierre djeluje kao racionalan i visoko moralan lik, ali kada Terezi poklanja sliku na kojoj je naslikana gola u društvu svinje, očito je da nešto ne valja (otkrivamo da redovito odlazi u bordel).
Iako „Prijatelji tuge“ žele ljude tješiti isključivo putem telefona, u udrugu malo po malo dolaze očajnici i pred nama paradiraju transvestit Katia (Silvijo Švast), trudna Josette (Sara Lustig) i njezin partner Felix (Goran Koši) odjeven kao naslovni lik te susjed gospodin Presković (Draško Zidar) koji ih zdušno želi počastit kolačima i pićem (oboje je odvratno, a u boci se, osim toga, nalazi žaba). Replike su prožete „uvrnutošću“ koja nije „na prvu“ i često traži dodatnu usredotočenost gledatelja. Zaključila sam da nema potrebe prepričavati fabulu predstave jer bit je u isprepletenosti njihovih sudbina, no kao ustupak ipak mogu reći da kraj nije sretan (ali je smiješan što je posve nekorektno i bez empatije).
Trudna beskućnica Josette sklona krađi dolazi sestrični Terezi da je sakrije od nasilnog partnera Felixa a ovaj je, odjeven u djeda Božićnjaka kako bi nešto zaradio, uporno traži. Prljavog lica sa „zečjim“ zubima zahvaljujući kojima frflja, Sara Lustig je stvorila izuzetan lik koji živi u vlastitom svemiru: scena u kojoj gura kažiprst u bocu kako bi dohvatila žabu i pri tome njezinim licem prolazi široka skala osjećaja je toliko čarobna da sam imala dojam da je vrijeme stalo – rijetko kada sam bila tako „zarobljena“ nečijom glumom.
Terezin bivši suprug, sada odjeven u haljinu i s perikom iako govori u muškom rodu je nesumnjivo tragičan lik, ali kao što sam istaknula, autori ni za koga nemaju sućuti pa tako ni za Katiu, odličnog Silvija Švasta koji se „koprca“ u dvojbi svojeg rodnog obilježja. Cijenim trud Gorana Košija ali mislim da je pristupom Djedu Božićnjaku stao negdje na pola puta i da nije (možda griješim) dovoljno smjelo „zastranio“ u prikazu svojeg „odurnog“ tipa (možda bi trebao proširiti repertoar grimasa).
Presković je svako malo dolazio sa svojim gastronomskom ponudom, ne prečesto ali taman toliko da uznemiri susjede što je Zidar vrlo decentno obavio. Svojim su glasovima Mia Marić, Vedrana Knežević i Marin Jurić-Čivro zaokružili opći dojam.
Dinamična, duhovita i glumački upečatljiva predstava „Djed Božićnjak je smeće“ je odličan završetak kvalitetne sezone. (također izuzetno cijenim što su osim tradicionalnog VIRKAS održani Lutkokaz i Slavonski KaFe).