Prije dva dana, u ponedjeljak 22. lipnja bio je Dan antifašističke borbe. Državni praznik. Jedan od temelja moderne Hrvatske upisan i u Ustav Republike Hrvatske. Ipak, ako netko pratio javni servis, sve njegove kanale i platforme, teško bi stekao dojam da smo obilježava jedan od najvažnijih datuma hrvatske povijesti.
Vijest o obilježavanju Dana antifašističke borbe našla se tek na trećem mjestu, iza dvije vijesti iz svijeta. Da je kojim slučajem toga dana na Svjetskom nogometnom prvenstvu igrala Hrvatska bila bi peta ili šesta. Na prvi pogled, možda nevažan urednički detalj. No takvi detalji puno govore. Jer kada su drugi praznici i blagdani - Božić, Uskrs, Sveta tri kralja, Dan državnosti, Tijelovo, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Velika gospa ili Svi sveti tada nema dvojbe oko prioriteta. Program se prilagođava blagdanu, emitiraju se prigodni sadržaji, glazba, dokumentarci, igrani filmovi i podsjećanja na povijesni značaj dana. Cijeli javni prostor šalje poruku da je riječ o važnom datumu.
U ponedjeljak toga nije bilo. Kao da se obilježava nešto neugodno, nešto što bi valjalo odraditi zbog zakonske obveze, ali bez pretjeranog entuzijazma. Kao da je riječ o prazniku kojemu se formalno priznaje pravo na postojanje, ali mu se uskraćuje pravo na poštovanje.
Zašto?
Možda zato što je antifašizam u Hrvatskoj već desetljećima predmet političke nelagode. Svi će se složiti da je fašizam bio zlo, ali mnogi će zastati kada treba priznati tko mu se u Hrvatskoj prvi organizirano suprotstavio. Svi će se pozivati na europske vrijednosti, ali dio politike i medija još uvijek zazire od riječi antifašizam jer je povezuje isključivo s komunističkim nasljeđem.
Time se prešućuje jednostavna činjenica: bez antifašističke borbe Hrvatska ne bi bila na pobjedničkoj strani Drugoga svjetskog rata. To nije ideološka tvrdnja nego povijesna činjenica. Upravo zato antifašizam nije samo uspomena na prošlost nego jedan od temelja suvremene hrvatske državnosti.
Javni servis financiraju svi građani. Njegova zadaća nije prilagođavati se trenutnim političkim raspoloženjima, nego podsjećati na vrijednosti na kojima počiva država. Ako za Božić može cijeli dan emitirati božićne pjesme i emitirati filmove s tematikom kršćanske svetkovine, a za Dan državnosti posebne emisije i prijenose, onda nije neobično pitati zašto na Dan antifašističke borbe nema sličnog pristupa. Toliko je sjajnih revolucionarnih pjesama a na radiju tek jedna koja koliko-toliko promiče te univerzalne vrijednosti. I to ne na hrvatskom.
Aquarius iz sjajnog mjuzikla Kosa pjesma je o vjeri da čovječanstvo ulazi u razdoblje mira, ljubavi, slobode, duhovnog buđenja i međusobnog razumijevanja, pri čemu astrološka simbolika služi kao pjesnička slika velikih društvenih promjena. Na televiziji na svim programima jedini dugometražni igrani film u rasporedu HRT-ovih nacionalnih kanala tog dana bio je „Nakon oluje” (After the Storm, 2016.) na HTV-u 3. Na Facebooku sam našao podatak da je prikazan i francuski igrani film o borbi francuskih željezničkih radnika koji su pomagali njihovom Pokretu otpora!
Problem nije u rasporedu vijesti niti u glazbenom ili filmskom programu. Problem je u poruci koja se šalje. A ona glasi da postoje praznici prvog i drugog reda. Da postoje datumi koje s ponosom ističemo i oni koje obilježavamo reda radi. Ili ih se sramimo.
Ako je tako, onda problem nije u antifašizmu. Problem je u našem odnosu prema vlastitoj povijesti.
