Usred smo rasizma, treba samo pažljivije promotriti. U utorak, 29. svibnja, potpisani je novinar autobusom putovao u Bosnu i Hercegovinu. Nakon što su s bosanske strane graničnoga prijelaza Dvor obavljene sve formalnosti i autobus mogao produžiti, u nj je ušao granični policajac, i s vrata doviknuo: »Samo da pogledam.« Pomno je promotrio svakog putnika, nikoga ne pitajući ništa; potom je kazao: »U redu je, hvala!«, i izišao. »Traži li migrante? Samo tako, po boji kože?«, pitali smo se.
Baš se to potvrdilo četiri dana kasnije, kada se na istome graničnom prijelazu, ovaj put s hrvatske strane, situacija ponovila: nakon što je autobus već krenuo, nekoliko stotina metara unutar Hrvatske zaustavila ga je policijska patrola, i ušao je policajac. »Za migrante«, nepromišljeno je rekao, promatrajući neko vrijeme svakog putnika, da potom izađe bez riječi. Svi putnici na oba putovanja bili su bijelci, i samo zato nisu bili sumnjivi. Što bi bilo s tamnoputima? Policija bi ih odvela nekamo u nepoznato – samo zato što im je koža tamna. Usred smo rasizma.
U međuvremenu, kod Donjeg Srba policajci su dvoje djece ustrijelili u lice; jedno je moralo biti prebačeno na liječenje u Zagreb. Javnost već danima raspravlja jesu li policajci smjeli pucati. Pogrešna tema – zamislite samo kako se sada osjeća čovjek koji zna da je na poslu djetetu prostrijelio lice. Nije pucao jer je htio – pucao je da svojem djetetu kupi hranu.
Pravi problem malo tko prepoznaje – sjajno je to protekle subote u ovome listu učinio kolega Ladislav Tomičić – europsku politiku paničnog zatvaranja pred migrantima. Jednoznačno i nedvosmisleno – ta politika vodi u krvoproliće i rasizam. U strahu od ksenofobije i društvenih nemira, Europa je odlučila pred vlastitim vratima uprizoriti istinsko, još gore nasilje. Plenkovićeva vlada svesrdno sudjeluje u toj pogodbi s nečastivim. Davor Božinović, političar koji je donedavna predstavljao oličenje umjerenosti, pretvorio se u opravdavatelja i zagovaratelja nasilja, i nitko ne može znati gdje će i kako taj čovjek završiti.
Predstoje nam, dakle, užasne scene. Pripremite se na nasilje, krv, laži i širenje mržnje iz središta vlasti. A ako želite, ako imate potrebu, da u tome ne sudjelujete, osvijestite najvažnije – usred smo rasizma, a ne možemo mnogo. Ali možemo što možemo – prosvjedovati, upozoravati, zahtijevati humanost te, ako se može, pomagati.
Ovaj tekst, netipično, završavamo otvorenim pozivom – odbijmo podržati politiku koja ne preza od prolijevanja krvi nevinih ljudi. Pa neka nas kazne, po zakonu kojim je zabranjeno pomagati izbjeglicama.
