Napokon je valjda svima jasno da je Europa jedna stara senilna i nesposobna baba. Nema pojma što se oko nje događa. Ona je mrtva, samo još to ne zna. Ali i takva smušena i neorganizirana, uspjela je zavesti i obmanuti našeg naočitog i našminkanog hvarskog dečka. Kao poslušna pudlica, odlazio je, mašući repom, godinama po savjete i upute onih koji ni sami ne znaju što rade.
Tako je uspio, uz pomoć svojih glavoklima i poslušnika i onih koji to podupiru, uništiti trajno i konačno naš lijepi komadić zemaljske kugle. Oko 75% građana je na to pokušalo upozoriti. Ali ne. Nemamo proizvodnju, nemamo hranu, nemamo perspektivu. Nema što nemamo. Ali ipak nešto imamo. Golemi dug, koji ni naši unuci više ne mogu vratiti. Zato ćemo to platiti suverenitetom.
Nije važno. Ionako to ne ide iz njegovog džepa. Narod će to platiti, a što ostane ćemo, valjda, pomlatiti. Nije mi samo jasno kako smo mi, „stoka sitnog zuba“, mi to sasvim mirno i nezainteresirano šutke promatrali. I još smo, sa ponosom isticali, kako ta „sredstva“ poklanja europska unija. Naravno, novci su dolazili, uglavnom, za projekte kao što su obnove kojekakvih dvoraca, parkova, biciklističkih staza, centara za posjetitelje i td. Sve što nije proizvodnja. Uglavnom parkirališta za nepismene i neškolovane tupave uhljebe vladajućih, pa se tu našlo stotine kojekakvih direktorica, pročelnika i ostalih referenata „turističkih zajednica i ureda“, koji se svi mogu podvesti pod vrlo važnu privrednu granu, a ta se zove „luk i voda“. Dakle potpuno promašeno i nepotrebno u današnjem šugavom vremenu. A sve kako bi se ošminkao već davno ohlađeni mrtvac. I to nije kraj. I danas su emisije pune svakakvih „vojnih analitičara“, stručnjaka za ovo i ono i rižu. Uglavnom isprazna laprdanja. Najtužnije je kada te vode ljudi koji imaju manje znanja i iskustva u životu. Takvih su puna ministarstva za ovo ili ono.
Slušajući, bez pogovora, kojekakve: Jan Michele, Barose, Von Der Lažem i ostale jadnike, već davno nesposobnog NATO-a, doveli smo se u situaciju da budemo gladni i žedni u ovoj našoj lijepoj i praznoj. Državi, koja je po svom zemljopisnom položaju i prirodnim bogatstvima, mogla biti vodeća u ljepoti i zadovoljstvu života. Švicarska bi to i te kako promatrala sa zavišću. Ne, nama netko mora reći kako treba izgledati rajčica, kobasica, trešnja ili krastavac. Što smijemo, a što ne smijemo raditi ili proizvoditi. Potrebni su strani lanci da nam prodaju naše vlastito , meso i kruh. Mi, normalno, ne znamo.
Takvim podaničkim i sluganskim odnosom, a ne slušajući nikog od pametnih ljudi sa ovih prostora, dovedeni smo do točke s koje više nema povratka na ekonomsko i mentalno blagostanje, kakvo smo i te kako okusili u nekim „crnim“ vremenima.
Umjesto toga trebamo se okrenuti samima sebi i početi voditi računa o vlastitim problemima i , kao što je Churchil jednom rekao: uz krv, znoj i suze, početi svoj vlastiti put, spor ali sigurniji. I naravno, ne oslanjati se na „prijatelje“, jer to ne postoji. U tuđoj ruci samo „ona stvar“ raste.
Svi oni licemjerni osmjesi i uljudna rukovanja i naslikavanja na „važnim“ summitima i sastancima, velike Eurupske Umije, ne znače baš ništa. Ako si sami ne pomognemo, nitko drugi neće.
Usralu Von der Lažem ostavite po strani. Nju i kod kuće nitko ne shvaća ozbiljno niti sluša.
