Sabor: U srijedu izjašnjavanje o amandmanima na paket poreznih zakona
Bernardić: Vladina porezna reforma je prodavanje magle i SDP je neće podržati
Vasilić: Pred jedinicama lokalne samouprave vrlo stresno razdoblje
Gordana Buljan Flander dobitnica Nagrade za životno djelo za promicanje dječjih prava
Dugine obitelji traže da se omogući udomiteljstvo istospolnim parovima
Vlada suglasna s HDZ-ovim prijedlogom sniženog PDV-a na elektronske publikacije i mahunarke
Za uzgoj goveda, koza, ovaca i peradi 24 milijuna kuna

Uskrsni običaji virovitičkoga kraja


  Virovitička povjestica           Vlatko Smiljanić           16.03.2013.         3629 pogleda
Uskrsni običaji virovitičkoga kraja

Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša. Zatekli bismo se i kao lažni svjedoci Božji što posvjedočismo protiv Boga: da je uskrisio Krista, kojega nije uskrisio, ako doista mrtvi ne uskršavaju. Jer ako mrtvi ne uskršavaju, ni Krist nije uskrsnuo. A ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša, još ste u grijesima. (1.Korinćanima 15,14-17 JB)

 

Mnoge su kulture, tj. stare religije na različite načine obilježavale obnovu prirode, buđenje iz tamne, hladne i mračne zime u šareno, toplo i budno proljeće. Tako su, primjerice, nomadi žrtvovali janjad, Židovi jeli beskvasni kruh,a Babilonci i Egipćani veličali kult bogova vegetacije.

Katolici, međutim, ne slave toliko obnovu prirode koliko obnovu čovjekova duha. Tijekom zime opuštamo se u toplini svoga ognjiša i srca naših najmilijih, uživamo blagodati dane tijekom duge godine - ukoliko je to moguće unatoč kriznim vremenima - i slavimo buđenje vlastitoga uma. Upravo je zato Uskrs najvažniji blagdan katolika. Dok je Kristova muka, smrt i uskrsnuće povod, pozitivna posljednica toga je promišljanje o obnovi vlastite duše, razmišljanje o dobrim djelima, boljem sutra i najboljoj obitelji i prijateljima. Crkva svoje vjernike priprema postom, molitvom, poniznošću, odricanjem, kajanjem i činjenjem dobrim djelima. Te pripreme traju četrdeset dana (lat. quadragesima), a razdoblj se naziva Korizma. Štovanje toga razdoblja započelo je u IX. stoljeću, a prije je trajalo samo nekoliko dana ususret Uskrsa. Baš četrdeset dana preuzeto je iz konteksta Biblije: Isus je toliko postio u judejskoj pustinji, a Mojsije boravio na Sinaju strpljivo očekujući Božji Dekalog. Prema latinskom domenica carnis privii ili nedjeljka kada se odriče od mesa, do naših se dana održalo u nazivu karneval ili fašnik prema njemačkom Fastnacht, pokladni utorak ili noć pred post. Za Pepelnic, prvi korizmeni dan, još je papa Urban II. (1088. - 1099.) naredio da se toga dana svi po glavi posipaju pepeom što je tada predstavljalo poniženje, pokoru i očišćenje od grijeha. To je simbol preuzet iz židovstva, a pravio se od maslinove grančiće, posvećene na Cvjetnicu prošle godine.

U starim hrvatskim seoskim zadrugama korizmena nedjelja u kojoj se čisti i tijelo i dom posebno se štovala. Bezimena nedjelja je predstavljala dan kada nema spomena veselju i zabavi, sredoposna kada je prošla polovica korizme, gluha nema nikakvoga veselja i pjesme, a slike svetaca i raspela zavijana su i omatana tamnim tkanjem.

Kao i u tekstu o božićnim običajima virovitičkoga kraja osvrnut ćemo se na domaće zapise o uskrsnim običajima našega kraja, prema rukopisu gospođe Julijane Louvar.

Fašenjak i Pepelnica. U veljači se slavi Fašenjak, a drugi dan je Pepelnica, kada se išlo u crkvu i postilo. Za Fašenjak se obavezno klala kokoš za ručak, s tumačenjem da se to čini, kako se kokoši ne bi objesile na ogradu. Pekli su se kovrtanji, koji su u sredini imali rupu (domaće krafne, op.a.). Mladež se oblačila u maškare. Nosili su sobom čisti štap i košaru, Išli bi od kuće do kuće i pjevali: To za lan, to za masni kovrtanj. Ukućani bi ih darivali s kovrtanjima, koje su oni naticali na štap, a dobili bi i koje jaje koje su stavili u košaru. Obično su se dečki obukli u ženske košulje, neki bi od kudelje napravili bradu i brkove. Cure bi lice namazale crvenim krep papirom, preko lica stavile koprenu, a na glavu muški šešir. U susjednom selu Turanovcu na Pepelnicu se održavao ophod Pepeljuga. Skupina od nekoliko mlađih ženskim i muških osoba, obilazila je selom, sa sobom su nosili vrećicu s pepelom, pa u svakoj kući posipaju malo po stolu i oponašaju čišćenje. Za poklon dobivaju jaja i pogaču priređenu baš za tu prigodu. Za vrijeme Korizme se posti, nema svatova, a žene marljivo predu i vezu. Prije Uskrsa gotovo je sa tkanjem i vezenjem i tkalački stanovi se iznose iz kuće.

Dolazi Veliki petak. Sadio se luk, da bude velik kao Veliki utorak. Na Veliki petak bio je veliki post. Išlo se na prteni vašar u varoš. Tu su žene donesle na prodaju stoljnjake, plahte, ručnike, vreće, tepihe krpare. Tu je bilo i drugog tekstila, čipaka, štampanih zidanih krpa. Za post su se pekle velike pogače i time obavio i ručak i večera, no svakako uz gutljaj dobre rakije. Na Veliki četvrtak u se vezala zvona, a u svakoj kući bi se povalilo raspelo, to je obično činilo u prozoru, Oko povaljenog raspela stavio se zimzelen i koji je u to doba godine već bio rascvačen lijepim ljubičastim cvjetovima. Pokrilo se tilom i to je bilo kao Isusov grob. To bi bilo u prozoru do uskrsnoga jutra. Na Veliku subotu bilo je posla na pretek. Čistilo se kuću. Pekla  dizanica. Kuhala šunka. Kuhala jaja i žarene pisanice. To se činilo tako da se jako zagrijao vosak, od pleha napravljena spravica koja se umakala u vosak, koje se nanosilo na jaja. Koja je žena imala više mašte, jaja su bila ljepše išarana. Stavila se jaja kuhat u crnu boju i jaja su bila gotova. Na sam Uskrs u jutro žene bi napunile košaru s kuhanim jajima, šunkom, kolačima, i to se nosilo u Lukač u crkvu na posvećenje. Kada su se vratile sa te rane mise onda bi se jela ta posvećena kraha. Uz to je bila obavezna i rakija. Na sam Uskrs poslijepodne djevojke su se sastajale na „velikom mostu" (uobičajeno sastajalištu mladeži), u ruci bi nosile pisanice, a u njedrima naranđu. Tu bi se gledalo koja ima ljepšu pisanicu. Onda bi došlo do matkanja, to znači zamjena pisanica ili naranđe, kojom prilikom su se ljubile.

Gospođa Jana Tovarović Roginić virovitičkom je muzeju ostavila rukopisne zabilješke Rušani kakve pamtim, a u njima opisuje godišnje običaje svoga zavičaja.

 

Četiri rušanske maškare. Sjećam se jednog fašenka kao kroz san, kada sam još bila mala djevojčica, nisam još išla čini se ni u školu. U Rušanima su se toga fašenka smenjivale svakovrsne maškare. Iz Žlebina su došle maškare koje su napravili od raznih krpa konja, u kojem su sudjelovala dva, tri dečka, čega sam se ja jako plašila kao neke sablasti, osjećala ne samo strah, nego i neku jezu od nepoznatoga. Toga dana kuda god se okreneš, a ono maškare svakovrsne, u skupinama, običene u kojekakve dronjke, obično muški u ženske i obratno... Navečer kada smo mi doma već večerali... sa puta se čuje pjesma... vriska i cika djece maškara, koje jop nodaju po selu, ne bi li dobili u kući još koje jaje... nejadamput k nama eto netko dolazi, dvije cure i dva dečka. A oni sve četvero mladi, lijepi, pa neznaš jel su to ljepše cure ili dečki. One su uistinu bile dvije stasile lijepe rušanske cure, a njihova odjeća mladića lijepo im je stajala. Moj japa uvedu maškare u kuću... one posjedaju za stol, moja mama donesu dizanice, moj japa donesu vina i kobasica, neka jedu i piju, jel i tako od fašenka se nesmije niti pjevati niti jesti meso niti kobasice. Najprije su se svi od srca smijali i veselili kako su naše maškare obučene, pa kako im eto baš lijepo stoji."

Josipovo u Rušanima. Josipovo (19.III.) je bio prvi svetac u Korizmi, nije baš ono zapovijedni blagdan, pa se nije išlo u crkvu u Gradinu, ali se nisu radili onako teški poslovi. Nahranila se stoka, očistila štala, ali veće poslove nisu radili. Žene nisu tklale, ali se zračila posteljina, ako je bio lijep sunčan dan. Muški nisu išli orati, nisu se sjekla drva radilo se samo ono što se moralo, više su razgovarali. Ženski svijet bi poslije podne posjećivale jedna drugu, osobito rodibina. Išle bi gledati kako koja tka, nosile jedna drugoj uzorke od košulja, pokazivale. Domaćica bi skuhala vino za gošće i ispekla „kukulele" (krafne sa rupom). Za sposobne tkalje se reklo: što očima vide, rukama naprave.

Imati imendan u na svetac u Korizmi je baš u nezgodno vrijeme, u korizmi se posti, ne pjeva. Žene u korizmi nose bijele košulje često sa svilenim plavim opregovima, starije žene sa opregom od kretona crnim ili plavkastim sa nekim točkicama. Puno toga se u Korizmi ne radi ili se izbjegava. Pa tako ako Josipovo ne bi bilo u srijedu ili petak, nešto bi se jela za večeru i mesno priredilo. Pozvala bi se najbliža rodbina i komuvi, a malo bi poslije večere i zapjevali. Rekli bi: pa nije grijeh pjevati na svoj imendan, makar on bio u pol Korizme, a u Korizmi se ne pjeva.

Tako zima prođe, a poslovi se jedan za drugim obavljaju redom kako koji dolazi. I dođe Veliki petak, ide se u crkvu u Gradinu, reklo se ljubit Isusa, koji je bio izložen. Kad bi došli doma onako gladni, jer se strogo postilo, moja bi mamam zamijesila dizane pogače i pekli u krušnoj peći.

Za Uskrs se je kao i za Božić slično pripremalo. Jaja su se šarala. Kist za šaranje pisanica bio je od bazge, drveta tanka ili od lima ufrkana u cijevćicu, koja bi se umakala u vrući vosak i time se šaralo. Kod moje prabake, majke od moje majke, ujna Jula bi to nama deci našarala za čas.

Rimljani su govori Ab ovo usque ad mala (od jajeta do jabuke). I istina je, život počinje od jajeta. Oni su svoj obrok započinjali jajetom, a završavali jabukom; slično kako su i začeti - iz jajeta. Jaje je stoga simbol početka novoga života. Narodi iz starije povijesti poput Feničana, Grka, Kelta i Indijaca govorili su kako je svijet postao iz jajeta. U Hrvata: jaje se bacalo u prvu godišnju brazdu, stavljalo žito za sjeme, ljuskama se odgonijala gamad i štetoćinje, za Uskrs se lice pralo vodom u koju se stavljalo jaje, najčešće crveno ili samo ljuske. Jaja su bila pronađena u pretpovijesnim grobovima Germana, Slavena i Avata.

Postoji više katoličkih legendi kako je nastao običaj bojenja jaja. U Bosni tako kažu da je Marija bojila jaja za Isusa kad je bio mali, pa i za vrijeme njegova suđenja. Tako je, prema predaju, s pregačom punom jaja potrčaa Pilatu moliti milost, a pregača se razvezala i jaja poškropljena njezinim suzama počela su se kotrljati Zemljom. U Rumunjskoj, međutim, Isusova je krv, dok je prolazio Kalvarijom, obojila jaja, koja je Marija dala rimskim vojnicima da bi bili blaži prema Isusu. Zato se jaje često boji crvenom bojom - bojom krvi i borbe za život.

Sveti Augustin (354. - 430.) je pisao kako jaje kršćanima simbol Isusova uskrsuća, vječnoga spasa, no tek se tijekom X. stoljeća započinje običaj širenja darivanja o blagdanu Uskrsa.

Marko Vetranović (1483. - 1576.), Dubrovčanin, benediktinac, jedan od najplodnijih i najdugovječnijih pjesnika starije hrvatske književnosti donosi prvi pisani podatak o bojenju jaja kod Hrvata. Najčešći motivi bili su listići, cvjetići, vitice te razni oblici križeva savijenih pod pravim kutom u desno, a nazivali su se svastikama (nemaju izravnu poveznicu sa svastikama Hitlerova režima, op.a.). Postoji nekoliko pojašnjenja značenja uskrsnih svastika. Kao stilizirani oblik ptice, sunca, vjetra, kružnog gibanja, vječnoga života - vrtloga iz kojega izlaze svi obozemaljski stovorovi. On je poznat još od kamenog doba dijem euroazijskoga kontinenta.

Osim izmjenjivanja i darivanja jaja, postoje igre kao npr. tucanje s jajima, koje se spominje u jednom zagrebačkom dokumentu iz XIV. Stoljeća kao svečanost concussionem ovorum.

Na žalost naših predaka i na sramotni zaborav suvremenika, nas samih, takvi su običaji gotovo potpuno isčezli. Njeguju ih tek kulturno-umjetnička društva. Srećom - a to je  sada i najbitnije - običaji su sačuvani. Danas su simboli Uskrsa metamorfozirali, izašli iz jajeta i postali zečići i pilići. Zec je bio simbol plodnosti kod starih Germana kao pratilac boginje Ostare, čije se ime veže uz englesku riječ Easter ili njemački Ostern. Znači li to, budući da su običaji odrasli, jesmo li i mi odrasli ili smo tek upali u ponor opijeni, ili bolje rečeno zaluđeni njegovanjem viših kultura od naše i zaboravom svoje povijesne tradicije i identiteta? To pitanje ostavljam vama.

No, ne brinite. Uskrs će uvijek biti tu negdje. Samo se pobrinite da Uskrs doživite u vašem srcu i duši, da podijelite ljubav prema drugima i da činite dobra djela. Vrijeme i ljudi će pokazati svoje, a do tada želim vam blagoslovljen blagdan Uskrsa, Kristova vječnoga oživljenja! I kako bi legendarni M.B. Mosor rekao: „Zdravi i veseli bili!"

Fotografije: Studen, Draganić: Godišnji običaji virovitičkog kraja (katalog), Gradski muzej Virovitica, Virovitica, listopad/studeni 2002, ISBN 953-97624-3-X, 8,13,14,20,22,23,28

~ 2013. - DRUGA GODINA VIROVITIČKE POVJESTICE ~ 

...više od 40 eseja i reportaža o povijesti našega zavičaja...

KOMENTIRAJTE I IZABERITE TEMU

Ako želite saznati nešto više o virovitičkoj povijesti, nekom detalju, događaju ili osobama iz bilo kojega doba, svoju želju možete ostaviti u komentaru ili napisati poruku na sljedeću adresu: vlatko.smiljanic@gmail.com.

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Virovitička povjestica



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: