Pitanje je samo jedno: čini li Kolinda Grabar-Kitarović štetu Bosni i Hercegovini hotimice ili nehotice? Jer da je čini – ozbiljno, sustavno i iznova – nema više nikakve dvojbe. U samo nekoliko dana s punim su je pravom napale Majke Srebrenice i poglavar Islamske zajednice u BiH reis-ul-ulema Husein efendija Kavazović, čovjek poznat po odmjerenosti i susprezanju od političkih avantura. U svojim nevještim »odgovorima« i »objašnjenjima«, preskočimo li upadljivu slatkorječivost, hrvatska predsjednica uglavnom ostaje pri poruci što ju je prvi put spomenula u studenome prošle godine, poruci nepristojnoj i neodmjerenoj za svakoga, a za predsjednicu države naročito: da se bosanski islam mijenja nagore, da postaje radikalniji, i da je susjedna zemlja postala ozbiljna sigurnosna prijetnja Hrvatskoj i cijeloj regiji. Varirajući tu tvrdnju uporno i opetovano, a ne iznoseći nikakvih dokaza, predsjednica Republike posvađala se sa svakim tko ima ikakav utjecaj u političkome i društvenom životu Bošnjaka u susjednoj zemlji: s bošnjačkim članom Predsjedništva BiH Bakirom Izetbegovićem, inače vrlo naklonjenim Hrvatskoj, s predsjedateljem Vijeća ministara, premijerom BiH Denisom Zvizdićem, ministrom sigurnosti Draganom Mektićem, a sada i s duhovnim poglavarom bosanskih muslimana, uravnoteženim i dobronamjernim reisom Huseinom efendijom Kavazovićem.
Stigli smo do točke u kojoj je samo još Franjo Tuđman, jedan od gospodara rata u Bosni i Hercegovini, imao – ironičnije ali preciznije bilo bi reći »njegovao« – tako loše odnose s političkim i duhovnim vođama Bošnjaka u susjednoj državi.
Zašto predsjednica to čini? Zašto uporno i tvrdoglavo ponavlja da radikalizirani islam sve više prijeti iz BiH? Tvrdnja je to za čiju istinitost, dakako, nitko od nas ne bi htio dobiti opipljivog dokaza. Zato i jest podložna silnim manipulacijama, naročito ako je uporno iznosi najviši dužnosnik jedne države: dokaza da je točna nema, ali nikad ne znaš... No baš zato, predsjednica bi, ako joj je uistinu do sigurnosti a ne do stigmatiziranja i političkog podmetanja, morala podastrijeti ako ne dokaze, a ono bar indicije za svoje tvrdnje. I ne samo to: morala bi se iz petnih žila upeti da okupi sve dobronamjerne u Hrvatskoj, BiH i cijeloj regiji, kako bi – ako postoje – otklonili akutne opasnosti, a potom, polagano i temeljito, i same uzroke mogućnosti za radikalizaciju tradicionalno miroljubivog bosanskog i balkanskog islama.
Ali predsjednica čini upravo suprotno. Bez ikakve koordinacije i s kim, i u Hrvatskoj i u BiH, ona ispaljuje svoje već predvidive tvrdnje, gomilajući nezadovoljstvo u BiH i podizanje obrva u Hrvatskoj, a da pritom ne pokazuje ni najmanjega smisla za ikakvu nacionalnu autorefleksiju koja je, s obzirom na posljedice hercegbosanske avanture, i danas naprosto nužna.
Joško Klisović, bivši zamjenik ministra vanjskih poslova i sadašnji zamjenik predsjednika saborskog Odbora za vanjsku politiku, s pravom je ocijenio kako »ne čudi što iz BiH dolaze kritike s pitanjem: kako vi to podržavate naš put u EU, a tvrdite da smo teroristi?« On upozorava da bi ozbiljna predsjednica, ako uistinu ima podatke o velikoj opasnosti, morala s premijerom dogovoriti što i kako poduzeti te, u suradnji s institucijama susjedne zemlje, pažljivo odabrati vrijeme i način kojim to priopćiti javnosti. »Od predsjednice Republike, čije bi izjave trebale imati posebnu težinu, očekivalo bi se puno više koncentracije i promišljanja prije nego kaže nešto takvo«, ocjenjuje, ne bez ironije, Klisović.
