U prodavaonice za dom i vrt dolaze samo vrijedni domaćini koji znaju da se ne mora baš sve kupiti i taj mi je ugođaj puno bliži i draži od one silne brige za vlastiti izgled kojom je opsjednuto središte grada
Kad nisam u formi, volim se družiti s biljkama. Nemam baš «zelene ruke» da
raste sve što stavim u zemlju, ali radujem se kad mi nešto procvate. Ujutro,
kad ranije ustanem, ili pak kad se umorna vratim s posla – a kod poslovnjaka,
pa k tome još i Virovitičana, dosta se žestoko radi - obiđem svojih nekoliko
lonaca sa cvijećem, zalijem, pročeprkam i sve što treba. Lijepo je pratiti kako
nešto ipak raste, ako već ne cvatu ruže na drugim životnim poljima. Znam da
ne mogu postići da mi balkon bude sav u cvjetnim buketima, kao što to uspijeva
domaćicama u Vukosavljevici, ali iz godine u godinu učim sve više o cvijeću,
pa ću možda jednom uzgojiti i nešto ambicioznije od sezonskih cvjetnica.
U malom balkonskom cvjetnjaku uz sobu mog Dalmatinca posadila sam ipak lavandu,
ružmarin i origano – mediteranske začinske biljke. Cvjećarica mi je savjetovala
da ih je dobro uzgajati, pa šišati i koristiti u jelu, a i Dalmatinac voli mirise
koji ga podsjećaju na rodni kraj. Na «mojoj» strani balkona, do spavaće sobe,
procvale su mi begonije i prkos – cvjećarica je rekla da će to cvijeće dobro
uspijevati na južnom balkonu, jer voli sunce. Našla sam odličnu cvjećaricu koja
na svojoj maloj tezgi na jarunskoj tržnici, osim sadnica, nudi i savjete za
njegu bilja i dosta zna o organskoj zaštiti od bolesti, pa mi je preporučila
da protiv nametnika razmrvim cigaretu u staklenki vode, procijedim i tom otopinom
poprskam biljke na koje su navalili kukci. Uspješno sam ih otjerala, pa je bočica
sa žutim duhanskim insekticidom postala i važan argument u mojoj kućnoj antipušačkoj
kampanji – povremeno bih je pakosno pokazala svom pušaču i podsjetila ga da
duhan u toj tekućini ubija kukce!
Uzgajam još i jedan mali čempres i jedan jasen, koji je sam odnekud stigao
i nikao u cvjetnjaku pa raste treću godinu, a visok je već kao ja. Prošle godine
nisu mi uspjeli, ali ove namjeravam opet posaditi karanfile - vidjela sam da
je cvjećarica baš iznijela sadnice - jer mene na djetinjstvo ne podsjeća lavanda,
nego miris sitnih, domaćih karanfila, kojeg se sjećam iz dvorišta mog otate
Nikole. A kad smo već kod mirisa cvijeća, jesam li se ovdje
već pohvalila da je Marina ljetos teti u vrtiću pričala kako,
kad lipe procvatu, Zagreb miriše kao Virovitica? Teta me je dočekale oduševljena
da joj je drago što sad zna kako miriše Virovitica. I meni je drago.
Kaže stara kineska: želiš li biti sretan jedan dan – napij se, želiš li biti
sretan mjesec dana – oženi se, želiš li biti sretan cijeli život – radi u vrtu.
Jest da je seksistička, slažem se, ali ima nešto u tome da zbog vlastite sreće
i (ne samo) mentalnog zdravlja treba raditi u vrtu. Zato sam se i ja, kad sam
u siječnju ostala bez posla, najprije javila Božici Brkan u
«Vrt» Večernjeg lista. Znamo se još iz Vjesnika, kad je ona pisala svoju «Enciklopediju
špeceraja», a ja vodila «Rat spolova». I štihat ću u «Vrtu», ako treba – rekla
sam joj. Božica se nasmijala, a ja sam si mislila da bi mi to bilo još najlakše
od svega. Svi znamo da se može štihati i zviždukati, ali nikoga još nisam čula
da zvižduće dok piše. No, nije ipak trebalo štihati, nego sam joj ostavila nekoliko
tema, pa i onu o eko vrtiću u mom kvartu, bilo mi je šteta to ne pokupiti kad
mi je već blizu, a slabo je poznato. Tu, pred autoceste, na asfaltu, mali Zagrepčani
u vtiću uče o zaštiti prirode – sade povrtnjake, beru voće, recikliraju papir,
separiraju otpad... A tek jelovnik – zelena salata s kukuruzom, juha s prosom,
riža sa slanutkom... I kažu tete da djeca tako odgojno djeluju i na svoje roditelje
i uče ih zaštiti okoliša.
Ali taj je eko-vrtić jedan jedini u Hrvatskoj! Postoje još eko-grupe u Osijeku
i Sisku, ali vrtić je samo jedan. To, srećom, ipak ne znači da mali ekolozi
ne rastu i u drugim mjestima, u kojima nema eko-vrtića. Eto, mali su Bukovčani
prošli kroz Bukovicu posjećajući starije na zaštitu okoliša. Ali sigurna sam
da je zaista dovoljno samo podsjetiti. Svakome tko prođe kroz Bukovicu i vidi
one uredno podšišane travnjake i stare vrbe, jasno je da su Bukovčani uzorni
u održavanju okoliša.
Zagrepčani nisu baš uzorni. Travnjaci na Zrinjevcu su njegovani i po njima
navodno ne kakaju psi, ali to je onaj reprezentativni dio Zagreba, o kojem brine
poduzeće za održavanje zelenih površina. I u našem se naselju, na Srednjacima,
trava uredno šiša, grmlje se podrezuje, a drveće podsađuje, vidi se briga i
vrijedna ruka. Ali u stambenim naseljima ljepše su zgrade sa zelenilom na balkonima,
što je u Zagrebu dosta rijetko. Naša golema osmerokatnica sa sedam ulaza ima
tek nekoliko rascvjetalih balkona. Na jednom od ulaza je neka tvrtka, pa su
investirali u maćuhice i njihov je ulaz jedini ukrašen cvijećem. Malo sam se
dvoumila, pa onda ipak namijenila dva cvijeta za stubište na ulazu – ne znam
kako se zovu, slični su žabicama, cvjećarica je rekla da cvatu cijelo ljeto
- i već bih ga bila iznijela da mi susjeda iz prizemlja nije ispričala lokalni
vandali pokidaju sve što se nađe na stubištu. Ali mislim da ću ih ipak iznijeti
– baš me zanima što će se dogoditi.
Dok u buticima u središtu grada znam odustati od razgledanja zbog pretjeranih
cijena i bijesnih modela među kojima mi se rijetki sviđaju, u trgovačkim centrima
za uređenje kuće i vrta uživam kao kod kuće. Tu dolaze samo vrijedni domaćini
i majstori koji cijene «uradi sam», a meni jako prija ugođaj koji se stvara
oko onih koji razmišljaju da se ne mora baš sve kupiti. Vlada majstorska atmosfera
brige za dom, što mi je puno bliže i draže od one silne brige za vlastiti izgled
kojom je opsjednuto središte grada.
Najljepše mi je ipak u velikim prodavaonicama za «uradi sam» zavući se među
sadnice, pa planirati kako ću proširiti svoj balkonski cvjetnjak. Dakako da
su sadnice kod moje cvjećarice na tržnici jače i kvalitetnije od ovih u velikim
robnim kućama – a znam kakve trebaju biti, jer je moja mama dobivala sadnice
od tete Anke Pintar iz Bukovice, koja bi joj dala sadnicu u
ruku i rekla «a sad je bacite, bude se bolje primila» - ali tu se dobiva pregled
koje je bilje trenutno u modi, što je novo i koji se stari «modeli» vraćaju.
«Lucky bamboo» sad je već stara fora i oni koji su ih prvi nabavili, već su
ih dosad trebali posaditi u zemlju, jer bamboo iz vode može rasti dvije-tri
godine. A ima odličnih cvjetnjaka za bambuse, egzotičnih oblika. Vratio se asparagus
i nježna «kućna srećica», koje dugo nisam viđala u cvjećarnicama, a sad su opet
hit. Od noviteta, zimus me osvojio svijetli kuglasti čempres – duhovito šišan
u obliku kugle na vrhu stabla i isto tako raščupan u dnu.
Kažu stručnjaci za feng shui (bit će uskoro u «Vrtu»!) da se čovjek poslije
četrdesete, kad prijeđe polovicu životnog vijeka, više voli baviti zemljom i
vrtom jer želi biti bliže prirodi. Ne znam je li mi to zbog tih godina ili pameti
koja (napokon!) s njima dolazi, ali simpatični su mi ti Bauhausi i Baumaxi –
njemački model, naravno, ali po posjećenosti izgleda da ni nama u ovim krajevima
ta briga za kuću i okoliš nije strana. – jer tu dolaze baš oni koji zapravo
rade, prljaju ruke i stvaraju, a pritom uživaju i razmišljaju o poboljšanjima.
Ali kako pozorno pratim što se događa u Virovitici, znam da i naši prodavači
poljoprivredne opreme znaju posao, pa na travnjacima organiziraju promotivne
demonstracije kosačica trave! Tko želi probati, možda i kupiti – dođe i kosi!
Možda je zato i bez tih Bau-centara, naša Virovitica na polju uređenja okoliša
velesila. Okućnica Fućkarovih u Virovitici proglašena je za
najuređeniju okućnicu na gradskom području u akciji Zeleni cvijet Hrvatske turističke
zajendice. A tko je malo proputovao Hrvatsku, zna koliko je konkurencija bila
jaka. Hrvatska turistička zajednica dodjeljuje Plavi cvijet za najuređenija
mjesta na obali, a Zeleni cvijet za mjesta na kontinentu. Zna se koji je grad
moj favorit za ovogodišnje Zelene cvjetove, stoga ne mogu odoljeti da ne ponovim
tko je sve, uz naše Fućkare, pobijedio prošle godine, pa da vidimo gdje bismo
mogli pobijediti ove godine. Jer svi su ti pobjednici, skoro kao i Fućkari,
tu negdje blizu nas i malo nam nedostaje da ih dostignemo.
Varaždin je, dakle, osvojio nagradu za najuređeniji grad već petu godinu zaredom,
a u novinskom izvještaju o nagradama navedeno je i kako Varaždinci svake godine
u uređenje okoliša ulože pet milijuna kuna. Daruvar je pobjednik u kategoriji
najuređenijih manjih gradova. Molve su najuređenije mjesto. Bjelovarski Trg
Eugena Kvaternika proglašen je za najuređeniji trg u Hrvatskoj. Daruvarski Julijev
park proglašen je najuređenijim parkom. Najljepša ulica je u Vinkovcima – Ulica
breza. Najljepši balkon ima obitelj Mraz iz Dubovice, a najljepša je okućnica
u ruralnom području okućnica obitelji Salaj iz Čazme. Obitelj Duhač u Prekopakri
osvojila je nagradu za najljepše uređenu okućnicu u ratom opustošenom području.
U posebnoj kategoriji najuređenijih mjesta i gradova u Zagrebačkoj županiji,
najviše nagrada osvojila je Velika Gorica.
Prionimo, dakle, na štihanje - proglašenje pobjednika je krajem ljeta!
